Prvi svjetski rat

Prvi svjetski rat, voj. sukob (1914–18) između članica Antante (Velika Britanija, Francuska, Rusija) i njihovih saveznika (Italija, SAD, Japan, Srbija, Crna Gora, Rumunjska, Grčka i dr.) te Centralnih sila, odn. dviju članica Trojnoga saveza (Njemačka, Austro-Ugarska) i njihovih saveznika (Osmansko Carstvo, Bugarska). Gl. su uzrok rata nesuglasice oko održavanja i širenja nac. i kolonijalnih imperija, povezane s napetostima u sustavu saveza nakon 1870, utrkom u naoružanju, unutarnjim polit. stanjem i neučinkovitom diplomacijom, ali i pogrešnim predodžbama o njegovu tijeku. Povod za rat bio je Sarajevski atentat 28. 6. 1914, kad je ubijen austroug. prijestolonasljednik, nadvojvoda Franjo Ferdinand. Austro-Ugarska je 23. 7. predala ultimatum srp. vladi, koja nije prihvatila da istragu o atentatu na njezinu tlu vode austroug. istražitelji. Na to je Austro-Ugarska 28. 7. navijestila rat Srbiji, a Njemačka, nakon njezine mobilizacije, Rusiji (1. 8) i Francuskoj (3. 8). Velika je Britanija 4. 8. navijestila rat Njemačkoj, budući da je ova pogazila neutralnost i suverenitet Belgije; Crna Gora pridružila se Srbiji 5. 8. navješćujući rat Austro-Ugarskoj, koja je toga dana objavila rat Rusiji. Italija se proglasila neutralnom. Izrazita voj. nadmoć Antante bila je više prividna nego stvarna (ponajprije zbog uvježbanosti i opremljenosti njem. vojske), osim na moru, što je omogućilo provedbu učinkovite, ali tek postupno utjecajne blokade. – 1914. Na Zapadnom bojištu Nijemci su 1–2. 8. zauzeli Luksemburg, potom 3. 8. prodrli u Belgiju, pa preko nje u Francusku, planirajući da je glavninom snaga poraze prije Rusije (→ Schlieffen, A. von). Prethodno doživjevši neuspjeh u ofenzivi na Elzas i Lorenu, njihovo su napredovanje zaustavili Francuzi Bitkom na Marni (6–13. 9), a nakon iscrpljujućih tromjesečnih borbi bojišnica se ustalila (rovovski rat), čime je propala zamisao o brzoj pobjedi na Z; ipak, Nijemci su zadržali gotovo čitavu Belgiju i dio S Francuske. – U bitkama (kolovoz–rujan) na Istočnom bojištu Nijemci su pobjedama kraj Tannenberga i Mazurskih jezera zaustavili napredovanje rus. vojske u Istočnu Prusku i odbacili je na desnu obalu Njemena. Potiskujući austroug. vojsku Rusi su pak napredovali u Galiciji te se bojišnica u prosincu stabilizirala od Njemena do Karpata. – Na Balkanskom bojištu srp. je vojska u Cerskoj bitki (u kolovozu) i Kolubarskoj (u prosincu) porazila 5. i 6. austroug. armiju (koje bijahu zauzele Šabac, Valjevo, Užice i Beograd) te prodrla u Srijem i I Bosnu, no potkraj godine položaji su se vratili na prijeratnu granicu. Na Dalekom istoku u rat je 23. 8. ušao Japan na strani Antante i osvojio njem. posjede u Kini i na Tihom oceanu. Na strani Centralnih sila u rat je stupilo 29. 10. Osmansko Carstvo. – 1915. Od kraja siječnja do potkraj rujna na Istočnom bojištu bile su aktivne obje zaraćene strane i nakon mnogih krvavih borba (okršaji u Karpatima, opsada Przemyśla, druga bitka kraj Mazurskih jezera, proboj kraj Gorlica), bojišnica se zaustavila na crti Dnjestar–Riški zaljev. To je bio uspjeh Centralnih sila, koji im je omogućio da ponovno napadnu Srbiju i odupru se Italiji, koja je 23. 5. ušla u rat na strani Antante (→ Londonski sporazum). – Na Zapadnom su bojištu Francuzi i Britanci bez većih uspjeha poduzeli više ofenziva u Champagnei, Flandriji i Artoisu. Propala je i dardanelska operacija protiv Carigrada. – Na Soči su Talijani poveli 4 uzaludne ofenzive (lipanj–prosinac). Pridruživši se Centralnim silama, Bugarska je 14. 10. napala Srbiju pridonoseći uspjehu austroug.-njem. ofenzive, pred kojom se srp. vojska povukla preko Albanije na Krf, a zauzeta je i Crna Gora. – Nijemci su do tada bili istjerani iz Togoa i JZ Afrike, a u Kamerunu i Njemačkoj Istočnoj Africi odupirali su se do kraja rata. – 1916. U veljači je počela Verdunska bitka, u kojoj su Nijemci do srpnja nastojali slomiti Francusku, a potom tek zadržati osvojeno (do poč. iduće god. odbačeni su u tom sektoru na polazne položaje). Usporedno, od lipnja do studenoga trajali su Antantini neuspjeli napadi na Sommei (u obje te velike bitke, zapravo nizu okršaja, poginulo je i ranjeno o. 2,3 mil. vojnika). – Na Istočnom bojištu u ljetnoj je rus. ofenzivi (→ Brusilov, A. A.) zauzeta Bukovina i dio Galicije, što je potaknulo Rumunjsku da 27. 8. uđe u rat, ali je njezina vojska ubrzo potpuno potučena, a Centralne su sile osvojile velik dio zemlje. – Borbe na Talijanskom bojištu (austroug. ofenziva u Trentinu, pet bitaka na Soči) nisu dale osobita ploda. – U kolovozu je došlo do prvih borbi na Solunskom bojištu (30. 9. srp. je vojska, prebačena s Krfa, zauzela Kajmakčalan, a 19. 11. zajedno s Francuzima Bitolj). – Na Kavkaskom bojištu Rusi su od veljače do svibnja zauzeli Erzurum, Trabzon i Erzincan, a Osmanlije su izgubili i Sinaj. – Kraj Jyllanda se 31. 5. odigrala najveća pomor. bitka I. svj. r., u kojoj njem. flota unatoč većim brit. gubitcima nije izmijenila strategijski odnos snaga. – 1917. Proturatni pokret (štrajkovi, dezertiranje, revolucije) poprimao je šire razmjere. Pribjegavši neograničenomu podmorničkom ratu (potopljeno je više od 10 mil. t protivničkih i neutralnih trg. brodova), Nijemci su ubrzali ulazak SAD-a u rat na strani Antante (6. 4), koja je nakon što su se Nijemci iznenadno povukli na obrambenu Siegfriedovu liniju poduzela gotovo bezuspješne napade na Aisni i u Champagnei (travanj–svibanj) te u Flandriji (lipanj–studeni). – Nakon zatišja uzrokovana Veljačkom revolucijom, na Istočnom bojištu rus. su snage u srpnju poduzele ofenzivu, koja je uskoro prekinuta jer su postrojbe otkazale poslušnost. Probivši 19. 7. bojišnicu, Centralne su sile potisnule rus. vojsku iz Bukovine i dijela I Galicije, te zauzele Rigu. Zbog Listopadske revolucije Rusija se potom povukla iz ratnih operacija (primirje 15. 12). – Nakon još dvije ograničeno uspješne tal. ofenzive na Soči (svibanj–rujan), Centralne su sile izvršivši proboj kraj Kobarida teško porazile tal. vojsku i odbacile ju do Piave (listopad–studeni). U lipnju je na stranu Antante stala Grčka, a brit. je vojska u ožujku ušla u Bagdad i u prosincu u Jeruzalem. – 1918. Na Zapadno su bojište stalno stizale am. postrojbe, a udarna je moć Centralnih sila sve više slabila zbog općenite istrošenosti ratnih potencijala i sve izvjesnijega raspada Austro-Ugarske. – Na Istočnom su bojištu zbog prekinutih mirovnih pregovora obnovljene borbe, a nakon njem. napredovanja sklopljen je 3. 3. mir po kojem je Rusija izgubila golema područja na Z i J (Ukrajina i Finska postale su posebne države). – Oslobodivši time znatne snage, na Z su Nijemci poduzeli pet ofenziva (između Somme i Oise, u Flandriji, na Chemin des Dames, na Marni i u Champagnei), ali konačnih uspjeha nisu imali pa je inicijativa prešla na Antantu i saveznike, koji su do jeseni Nijemce vratili na Siegfriedovu liniju, prisilivši ih u listopadu i na njezino napuštanje. – Nakon neuspjeloga austroug. forsiranja Piave (lipanj), ofenzivom prema Vittoriju Venetu tal. snage probile su bojišnicu 27–30. 10, što se na Solunskom bojištu zbilo još 15–18. 9. Centralne su sile potom jedna za drugom kapitulirale: Bugarska 29. 9, Osmansko Carstvo 30. 10, Austro-Ugarska 3. 11. i najzad Njemačka 11. 11, čime je rat završen. Time je I. svj. rat završen (→ Versailleski mirovni sporazum; Trianonski mirovni ugovor). U ratu je sudjelovalo 36 država; za ratne izdatke potrošeno je o. 200 mlrd. dolara; ukupno je mobilizirano o. 65 mil. ljudi, poginulo o. 8,5 mil., a ranjeno o. 21 mil. – U odnosu na prijašnje ratove I. svj. r. karakterizira izravno sudjelovanje golemoga dijela stanovništva, neočekivano veliki gubitci i pretežna statičnost bojišnica (zbog nadmoći zaklonjena pješaštva, os. opremljena strojnicama i poduprta topništvom, nad napadačem bez bežične komunikacije), koju se nastojalo svladati novim oružjima (zrakoplovi, tenkovi, podmornice, bojni otrovi) i taktikama (npr. djelovanjem pješaštva u manjim skupinama – jurišnici). Ratni napori u dijelu su zemalja doveli do angažmana cjelokupnoga društva (ograničenje polit. i građ. prava, promidžba, radna obveza, materijalna davanja) koji se ocjenjuje kao jedno od ishodišta totalitarizma; na svjetonazorskoj pak razini upozorava se na nestanak vjere u neograničeni napredak čovječanstva te na dr. filozofske i umj. implikacije. – Kao austroug. podanici, stanovnici hrv. zemalja pretežno su ratovali u njezinim oružanim snagama (→ domobranstvo), neki i na visokim položajima (→ Borojević, S.; Sarkotić, S.), dio i u dobrovoljačkim postrojbama srp. vojske; ukupno je poginulo o. 190 000 ljudi s područja Trojednice i BiH. Lojalistički se dio hrv. polit. elite za to vrijeme obzirno zauzimao za reformu Monarhije (→ pravaši; trijalizam), onaj u emigraciji uporno za njezin raspad (→ Jugoslavenski odbor), a glavnina je ponajprije vodila računa o stanju na bojištima (→ Hrvatsko-srpska koalicija; Hrvatska seljačka stranka; Svibanjska deklaracija), najposlije se priklonivši proglašenju Države Slovenaca, Hrvata i Srba i njezinu ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom (→ Jugoslavija).