Židovi

Židovi (slav. prema lat. Judaei, grč. Ioudaĩoi), semitski narod podrijetlom iz Mezopotamije, nastanjen u starini na Bliskom istoku. Ime za neslobodne Židove u Starome zavjetu, Hebreji (lat. Hebraei, grč. Hebraĩoi, hebr. Ivrīm) značilo je »oni s druge strane (tj. Eufrata)« ili pak možda »nomadi«; ime Ž. (Judejci) prvotno se odnosilo na pripadnike vodećega izr. plemenskog saveza Juda (nazvanoga po Judi, sinu Jakovljevu i Lejinu) i zatim na podanike Judejskoga Kraljevstva (Judeje, hebr. Yehuda), da bi se poslije, os. nakon raseljavanja Židova, protegnulo na sve one koji potječu od naroda Izraelova (i naziv Izraeliti; Izraelci su ponajprije stanovnici suvremene države Izraela), a koji, unatoč razlikama u kulturi i u govornom jeziku, čuvaju zajedničke temelje vjere. Židovom se drži onaj koga je rodila žid. majka ili pak onaj tko je prešao na židovstvo. Oko 1933. Ž. je bilo oko 16 mil. U nacističkom i faš. progonu i holokaustu do 1945. ubijeno ih je o. 6 mil. Do sredine 1990-ih njihov je broj porastao na ukupno o. 15 mil., od kojih o. 6 mil. živi u Sjevernoj Americi, o. 6 mil. u Aziji (o. 5 mil. u Izraelu), o. 1 mil. u Rusiji i drugim zemljama bivšega SSSR-a, o. 1,5 mil. u Europi i o. 0,5 mil. u Latinskoj Americi. Među europskim se Židovima razlikuju dvije skupine: Sefardi (Sephardim; o. 4%) ili španjolski Ž. (točnije, Ž. s Iberskoga poluotoka koji su 1492. protjerani iz Španjolske, a 1496. iz Portugala i Navarre) i Aškenazi (Ashkenasim; o. 84%), tj. srednjoeur. i istočnoeur. Ž.; postoje i tzv. istočne zajednice (o. 10%) kojih su pripadnici podrijetlom iz Afrike i Azije. Stara se povijest Ž. odražava u Bibliji, koja o njima govori kao o »Božjem« ili o »izabranom narodu«. – Iz Ura u Mezopotamiji praotac Ž. Abraham doselio je u Palestinu o. 2000. pr. Kr. Mojsije je o. 1220. pr. Kr. oslobodio Ž. iz sužanjstva u Egiptu, vodio ih po pustinjama i stepama između Egipta i J Palestine i ondje ih povezao s dr. srodnim plemenima u štovanju Jahvea. Ti su polunomadi postupno prodirali u ratarsku zemlju Kanaan i u njoj stvorili dvanaestplemenski savez Izraelov. David (11. st. – o. 970. pr. Kr.) uspio je ujediniti S i J plemena u dvojno kraljevstvo, a u svoju je državu uključio i kanaanske gradove-države (među njima i Jeruzalem) te pokorio susjedne narode (Amonite, Moabite, Filistejce). Za Davidova nasljednika Salomona država se, zbog starih suprotnosti, podijelila (926. pr. Kr.) na dva dijela: Izrael na S (gl. grad Samarija) i Judu ili Judeju na J (pod Davidovim potomcima, gl. grad Jeruzalem). 721. pr. Kr. Izrael je izgubio samostalnost i kao pokrajina uključen u novoasirsku državu; Judeja je očuvala određenu samostalnost, najprije kao vazal asirske, a od 605. pr. Kr. novobabilonske države, ali je nakon nekoliko ustanaka i ona 587. pr. Kr. prestala postojati. U dva navrata (597. i 587. pr. Kr.; babilonsko sužanjstvo) viši sloj Judejaca deportiran je u Babiloniju, ali je ondje uspio očuvati vjersku i etničku posebnost (premda je prihvatio aramejski kao govorni jezik). Dopuštenjem perz. kralja Kira jedan dio Judejaca vratio se kući (538. pr. Kr.) i započeo obnovu jeruzalemskoga Hrama (dovršena 515. pr. Kr.), dok su Ž. iz Babilonije (koji su se trgovinom dijelom obogatili) pomagali ponovnu izgradnju zajednice u domovini. 198. pr. Kr. vlast nad Palestinom prešla je s egip. Ptolemejevića na sirijske Seleukide. Protiv njih je izbio žid. ustanak Makabejaca (počeo 166. pr. Kr.). 63. pr. Kr. Judeja je pala pod rimsku vlast (kralj Herod Veliki). Žid. ustanak 66–70. završio je tako što je Tit razorio Jeruzalem, a Judeja izgubila svaku autonomiju. Zbog ustanka protiv Trajana (116/117) i pod Bar Kohbom protiv Hadrijana (132–135) najveći dio žid. stanovništva protjeran je iz Jeruzalema, čime počinje masovno raseljavanje Ž. po zemljama Bliskoga istoka, S Afrike i Sredozemlja. S rimskim legijama Ž. su dospjeli u sve dijelove rimske Europe. S križarskim ratovima na Zapadu nastupa razdoblje sve češćih progona Ž., a oni će potrajati do kraja sr. vijeka. Budući da nisu imali pristupa građanskim zanimanjima, Ž. su se ograničavali na trgovinu i novčarske poslove, stanovali su u izdvojenim dijelovima gradova (geto), a od kršć. stanovnika morali su se razlikovati i odjećom (šešir, žuta vrpca). No zbog međunar. veza u trgovini i novčarstvu postali su nezaobilaznim čimbenikom u gospodarstvu svih država. Na Istoku (Poljska, Galicija) živjeli su kao obrtnici, ali u nezavidnu društv. položaju i pod stalnom prijetnjom od pogroma; zbog toga se u 19. i 20. st. masovno iseljavaju iz tih područja. Nasuprot emancipacijskom gibanju iz doba prosvjetiteljstva (koje je išlo za asimilacijom Ž., pa i vjerskom), na žid. strani krajem 19. st. dolazi do cionizma, kojemu je svrha ne samo očuvanje vjere i posebnosti nego i ponovna uspostava žid. države u Palestini (→ Izrael).