Rusija

Rusija (Ruska Federacija), država u I Europi i S Aziji, najveća na svijetu; 17 075 100 km², 141 950 000 st. (8,7 st./km²). Administrativno se sastoji od 7 saveznih okruga koji obuhvaćaju 21 republiku (Adigeja, Altaj, Baškirija, Burjatija, Čečenija, Čuvašija, Dagestan, Hakazija, Ingušetija, Kabardino-Balkarija, Kalmikija, Karačajevo-Čerkezija, Karelija, Komi, MarÈl, Mordovija, Saha (Jakutija), Sjeverna Osetija-Alanija, Tatarstan, Tuva, Udmurtija), 1 autonomne oblasti, 49 oblasti, 6 krajeva, 2 grada i 10 autonomnih okruga. Gl. grad Moskva. Milijunski gradovi: Sankt Peterburg, Novosibirsk, Nižni Novgorod, Ekaterinburg, Samara, Omsk, Čeljabinsk, Kazanj, Perm, Ufa, Rostov na Donu i Volgograd. U smjeru I–Z pruža se preko 9000 km. Sastoji se od nizinskoga dijela Z od rijeke Jenisej i planinskoga I od nje. Nizinski dio čine Istočnoeuropska ili Ruska i Zapadnosibirska nizina, međusobno odvojene planinom Ural koja se pruža u smjeru S–J u duljini od 2100 km. Istočnoeuropsku nizinu, s uzvisinama (Timanska, Srednjoruska, Privolška, Valdajska, Smolensko-moskovska), zaravnima (Donecka i dr.) i nizinama (Prikaspijska, Kumo-manička), obrubljuju Kavkaz na J i Ural (Narodnaja gora, 1895 m) na I. Istočno od Jeniseja pruža se Srednjosibirsko visočje koje na J omeđuju Altaj (4506 m), Istočni i Zapadni Sajan te Jablonovsko i Stanovojsko gorje. U SI Sibiru pruža se Verhojansko gorje, Gorje Čerskoga, Kolimsko i Anadirsko gorje. Aktivni vulkani na poluotoku Kamčatki i Kurilskom otočju. Klima izrazito kontinentalna, izuzev J dijela primorja Dalekoga istoka (monsunska klima). God. količina oborina u I Sibiru 100–300 mm, u eur. dijelu 500–600 mm, a u crnomorskom primorju (Kavkaz) i na Kamčatki više od 1000 mm. Najniži apsolutni temperaturni minimum (–70 °C) u svijetu (osim Antarktike) zabilježen je u Ojnijakonu (SI Sibir). Rijeke: Ob-Irtiš, Amur, Lena, Jenisej, Volga, Dnjepar, Don, Pečora. Velik broj jezera; u eur. dijelu Ladoga, Onega, dijelom Čudsko i Kaspijsko jezero, u Sibiru Bajkalsko (najveća kriptodepresija u svijetu); golema umjetna akumulacijska jezera (Ribinsko, Kujbiševsko, Cimljansko). Krajnji S dio Rusije pod tundrom. Na prijelazni pojas šumo-tundre nastavlja se prema J pojas crnogoričnih šuma (tajga); u eur. dijelu listopadne i mješovite šume. Dalje prema J prijelazno područje šumo-stepe i stepe s mjestimično vrlo plodnim tlom (černozjom). U Rusiji živi oko 100 različitih naroda i narodnosti: Rusi čine 80% stanovništva, Tatari 3,8%, Ukrajinci 2,1%, Čuvaši 1,2% i dr. narodi 10,5%. Službeni je jezik ruski. Od mnogobrojnih sveučilišta najpoznatija su u Moskvi i Sankt Peterburgu. Obrađeno je tek 7% teritorija; uzgajaju se žitarice, ind. bilje (suncokret, šećerna repa), krumpir. Stočarstvo, peradarstvo, uzgoj krznaša. Razvijeno je morsko i slatkovodno (uzgoj jesetre; proizvodnja kavijara) ribarstvo. U šumama (45% teritorija) prevladava crnogorica; R. se ubraja u gl. proizvođače drva u svijetu. Ima bogata ležišta raznovrsnih ruda; jedan je od najvećih proizvođača ugljena (Kuznjecki bazen, I Sibir, Ural, Moskovski bazen), nafte i prirodnoga plina (Z Sibir, Ural, S Kavkaz, Baškirija), rude željeza (Ural, poluotok Kola, Sibir) i dijamanata u svijetu; svjetski je značajna i proizvodnja ruda bakra, cinka, kobalta, kroma, olova, nikla, mangana, uranija, aluminija i kositra, srebra i zlata, potaše. Razvijena je crna (po proizvodnji čelika 4. u svijetu; ugl. u središnjem eur. dijelu) i obojena (Ural, Irkutsk, Vladivostok) metalurgija, strojogradnja, ind. automobila, lokomotiva, poljodjelačkih strojeva, brodogradnja (Sankt Peterburg, Arhangelsk), petrokem. i kemijska (proizvodnja kaučuka, plastičnih masa), farmaceutska, aeronautička (Moskva, Ribinsk, Nižni Novgorod), cementna, drvna, elektrotehnička i tekst. ind., proizvodnja papira, tekstila (moskovsko područje). Veliku važnost ima Sjeverni morski put i Transsibirska željeznica (Moskva–Vladivostok). Duljina unutrašnjih plovnih putova iznosi 102 201 km; gl. su plovni kanali Bijelo more–Baltičko more, Moskva–Volga, Volga–Don. Gl. luke Sankt Peterburg, Arhangelsk, Murmansk, Astrahan, Vladivostok, Nahodka, Petropavlovsk-Kamčatski, Magadan, Kaliningrad, Soči. Zračni je promet dobro razvijen; najprometnije su zračne luke u Moskvi (Šeremetjevo, Vnukovo, Domadedovo) i Sankt Peterburgu. – Naselja iz paleolitika. Od 4. do 7. st. većina slav. plemena naseljenih I od rijeke Dnjestra bila je udružena u savez Anta. Nestalne plemenske saveze zamijenile su u 8–9. st. Novgorodska i Kijevska kneževina. Njihovim spajanjem potkraj 9. st. nastala je jezgra velike istočnoslav. države – Kijevske Rusije, koja je poslije obuhvaćala sva istočnoslav. plemena. U 10. st. veliki kneževi Oleg i Igor ratovali su s Bizantom, a Svjatoslav s Hazarima, kamskim i balkanskim Bugarima. Primivši kršćanstvo, veliki knez Vladimir (980–1015) uveo je Kijevsku R. u područje biz. civilizacije. Nakon smrti Vladimira Monomaha (1113–25) nastalo je razdoblje unutarnjih sukoba za naslov i vlast velikoga kneza, pa je sred. 12. st. došlo do rasula države. U mongolskoj invaziji (1223–40) poraženi su rus. kneževi, razoreni gradovi, a preživjeli kneževi prisiljeni na plaćanje danka kanovima Zlatne Horde. Na sjeveru R., novgorodski veliki knez Aleksandar Nevski (1236–63) sačuvao je pristup Baltiku, porazivši Šveđane (1240) i Njemački viteški red (1242), te spriječio invaziju na SZ rus. zemlje, koje su ostale pošteđene mongolske invazije. Potkraj 13. st. na SI R. pojavilo se važno polit. središte – Moskva, oko koje su se 14–17. st. ujedinile rus. kneževine. Od 14. do 15. st. na tlu tamošnjih istočnoslav. plemena Kriviča, Vjatiča, Sjeverjana i Novgorodskih Slavena, formirao se rus. (velikorus.) narod. Dmitrij Donski (Donskoj) (1350–89) porazio je kneževinu Tver, Litavce te Mongole na Kulikovu polju (1380). Vasilij I. (1389–1425) pripojio je Murom i Nižni Novgorod, Ivan III. (1462–1505), Novgorod (1478), Tver (1485) te oslobodio Ruse od mongolske vlasti 1480. Za Vasilija III. (1505–33) priključen je Pskov (1510), Smolensk (1514) i Rjazanj (1521). Za velikoga kneza Ivana IV. Groznoga (1533–84), prvoga cara svih Rusa od 1547, koji je osvojio mongolske kanate Kazanj (1552) i Astrahan (1556), izveden je prodor u Sibir. Centralizirajući upravu, krvavo se obračunao s boljarima i kneževskim rodovima, oslanjajući se na malo voj. plemstvo (opričnike). Nakon smrti cara Borisa Godunova (1598–1605), nastala je borba za prijestolje (pojava lažnih pretendenata). U Seljačkom ratu (1606–07, vođa Ivan Bolotnjikov) plemići su pobijedili i učvrstili kmetstvo. Uz pomoć polj. vojske nametnuo se za cara polj. kraljević Vladislav (1609–12), ali ga je iz Moskve protjerala nar. vojska pod vodstvom Kuzme Minjina i Dmitrija Požarskoga. S carem Mihajlom (1613–45) došla je na vlast dinastija Romanovih. Za Alekseja Mihajloviča (1645–76) započela je izgradnja apsolutne monarhije. Ukrajina se 1654, nakon ustanka Bogdana Hmeljnickoga protiv Poljske, ujedinila s Rusijom. Nakon Rus.-polj. rata 1654–67, R. je zavladala Kijevom i lijevom obalom Dnjepra. 1670–71. svladan je ustanak Stjenke Razina (ustanak seljaka i potlačenih naroda). U drugoj pol. 17. st. osvojen je I Sibir. Za vladavine Petra I. Aleksejeviča (1682–1725) R. se u Sjevernom ratu (1700–21) učvrstila na Baltiku (Estonija, Livonija, Karelija i Ingrija), dok je s promjenljivom srećom ratovala za prilaze Crnomu moru. Petar I. je reformama europeizirao R., 1703. izgradio novu prijestolnicu Petrograd (Sankt Peterburg), reorganizirao vojsku i izgradio flotu. Nakon svrgavanja i ubojstva Petra III., prvoga vladara iz kuće Romanov-Holstein--Gottorp, vladala je njegova žena Katarina II. Velika (1762–96); ona je u diobama Poljske i rusko-tur. ratovima stekla Bjelorusiju, Litvu i velik dio Ukrajine. 1773–75. ugušen je seljački ustanak J. Pugačova. Za Aleksandra I. (1801–25) R. je 1805–07. sudjelovala u ratu protiv Napoleona I., koji je 1812. napao R. ali bio poražen. Nakon Bečkoga kongresa (1815) počinje razdoblje reakcionarne uloge R. u međunar. politici. Nikola I. (1825–55) skršio je 1825. pobunu dekabrista, polj. ustanak (1830–31), sudjelovao u likvidaciji mađ. revolucije (1848–49). Težeći za gospodstvom nad Bosporom, Dardanelima i na Balkanu, R. je pomogla srp. i grč. ustanicima te zaratila s Osmanskim Carstvom 1806–12. i 1828–29, ali je u Krimskom ratu (1853–56) poražena. Aleksandar II. (1855–81) ukinuo je kmetstvo. Carska vojska ugušila je polj. ustanak 1863–64. Sanstefanski mirovni ugovor (1878, nakon Rusko-tur. rata), koji je sadržavao rus. koncepcije utjecaja na Balkanu, revidirale su velike sile na rus. štetu na Berlinskom kongresu 1878. Aleksandar III. (1881–94) sklopio je rus.-franc. savez 1893. Za Nikole II. (1894–1917) pojavio se revoluc. pokret socijalista, poslije boljševika (Ruska socijaldemokratska radnička partija), u kojem se osobito ističe djelatnost V. I. Lenjina. Rus. ekspanzija na Daleki istok (Mandžurija i Koreja) dovela je R. do sukoba s Japanom, koji ju je porazio u ratu 1904–05. Prva revolucija 1905–07. snažno je potresla vladajući polit. sustav. 1907. podijeljene su interesne sfere Velike Britanije i R. u Aziji, pa je R. pristupila Antanti, na strani koje je sudjelovala u I. svj. ratu. 1915. izgubila je svoj dio Poljske. Golemi gubitci i teška oskudica izazvana ratom znatno su pojačali revolt masa protiv carskoga režima, koji je srušen revolucijom u veljači 1917. Privremena građ. vlada nastavila je rat, ali je srušena u Listopadskoj revoluciji 1917. pod Lenjinovim vodstvom. Sovj. vlast proizašla iz Listopadske revolucije našla se u izolaciji, a veliki dijelovi drž. teritorija bili su pod okupacijom ili pod kontrolom carističkih i drugih snaga koje su se borile protiv revolucije (»bijeli«, za razliku od Crvene armije, osnovane 1918). Zahvaljujući organizatorskim sposobnostima L. Trockoga, Crvena je armija 1919–20. postupno osvajala dijelove bivšega carstva. 1920. utvrđene su zapadne granice. U građ. ratu ubijeni su milijuni ljudi, gospodarstvo je razoreno, zavladala je glad i siromaštvo. Zemlju i ind. postrojenja sovj. je vlast nacionalizirala. Zbog gladi stanovništva Lenjin 1921. pokušava provesti »Novu ekonomsku politiku« (NEP). Različite nacionalne republike 1922. ujedinile su se u SSSR (→ Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika), u kojem je Ruska SFSR najveći dio. Tijekom raspada SSSR-a R. se proglasila suverenom (12. 6. 1990); nakon raspuštanja SSSR-a (25. 12. 1991) postaje njegova sljednica u međunar. odnosima. Nakon izbora 1991. predsj. je postao B. Jeljcin. Utjecaj na bivšem sovj. području R. nastoji održati stvaranjem Zajednice neovisnih država (krajem 1991); sigurnosne sporazume ostvaruje 1990-ih s Armenijom, Bjelorusijom, Kazahstanom, Kirgistanom i Tadžikistanom; u Ukrajini je zadržala voj. baze (na Krimu); mirovne snage angažira u Moldaviji i Gruziji te na području bivše Jugoslavije. 1990-ih jačaju autonomističke i separatističke težnje u pojedinim područjima (Baškortostan, Tatarstan). Intervencijom vojske 1993. spriječen je pokušaj oporbe da zauzimanjem parlamenta iznudi Jeljcinovu ostavku. 1994–96. i od 1999. rus. vojska ratuje protiv separatističke gerile u Čečeniji. Od poč. 1990-ih R. sa SAD-om dogovara ograničavanje nuklearnoga naoružanja; 1997. ostvaruje sigurnosnu suradnju s NATO-om (2002. uspostavljeno je zajedničko vijeće za suradnju). S Kinom postiže sporazume o granici i sigurnosnoj suradnji (1991, 1997, 2001, 2005). Potkraj 1999. Jeljcin je odstupio s vlasti; 2000–08. predsj. je bio V. Putin, a 2008–12. D. A. Medvedev. Poč. 2000-ih izvozom nafte i plina osnažen je drž. utjecaj (zbog problema oko plaćanja rus. plina bili su pogoršani odnosi s Ukrajinom i Bjelorusijom); nestabilnost je održana u Čečeniji. U Srednjoj Aziji i na Kavkazu R. je sačuvala vojno-polit. utjecaj; 2008. voj. intervenira u Gruziji (priznaje samoproglašenu neovisnost Abhazije i Južne Osetije); 2010. pomaže smirivanje etničkih sukoba u Kirgistanu. S Japanom je nastavljen spor oko južnih Kurilskih otoka. Od 2012. predsj. je ponovo V. Putin.