Rimsko Carstvo

Rimsko Carstvo, naziv jedne od najvećih država ant. doba. U doba etrurskih kraljeva (753–510. pr. Kr.) Rim je učvrstio svoju vlast u Laciju; nakon pada kraljevstva uspostavljena je republika, polit. vodstvo preuzeli su patriciji, a to je dovelo do dugih borbi s plebejcima, koje su okončane (o. 300. pr. Kr.) pripuštanjem plebejaca u sve magistrate. Do 272. pr. Kr. Rim je zavladao čitavom Italijom; tada se sukobio s Kartagom. U punskim ratovima (264–146. pr. Kr.) uništio je Kartagu (146. pr. Kr.) i udario temelj svojemu svj. imperiju. Osvojio je Makedoniju 168. pr. Kr., Grčku 146. pr. Kr., Pergamon 133. pr. Kr., galski obalni pojas između Alpa i Pireneja 121. pr. Kr. U golemoj robovlasničkoj državi ojačala je vlast Senata, naraslo je bogatstvo pojedinih obitelji te eksploatacija provincija i robova. Republiku potresaju ustanci robova (136–71. pr. Kr.; → robovski ratovi). Sve gori položaj italskih seljaka uzalud su pokušali popraviti pučki tribuni braća Grakho (133–121. pr. Kr.). Suparništvo između Marija i Sule, Prvi trijumvirat – Cezar, Kras, Pompej (60. pr. Kr., obnovljen 56. pr. Kr.), te sukob između Cezara (koji je 58–51. pr. Kr. osvojio Galiju) i Pompeja potkopali su Republiku. Stjecanjem svih funkcija u Cezarovim rukama stvoren je nov, zapravo monarhistički oblik vladavine, iako su zadržane republikanske ustanove. Drugi trijumvirat 43. pr. Kr. (Oktavijan, Marko Antonije i Lepid) te poraz urotnika kraj Filipa 42. pr. Kr. bili su posljednji udarci Rimskoj Republici. Nakon rata protiv Marka Antonija (bitka kraj Akcija 31. pr. Kr.) i osvajanja Egipta, Oktavijan je ostao samovladar, princeps (31. pr. Kr. – 14), postupno preuzevši različite republikanske magistrate, a 2. pr. Kr. Senat mu je dao naslov »pater patriae« (otac domovine). Za cara Trajana (98–117) R. C. postiže najveću raširenost: od Mezije (29. pr. Kr.), Recije i Norika (15. pr. Kr.), preko Palestine, Panonije (9), Britanije (43), Tracije (46), Ponta i Germanije do Arabije, Dacije (107) i Mezopotamije (115). Za Marka Aurelija (161–180) počinje raspad Carstva: njega izvana ugrožavaju udarci »barbara«, iznutra pak moćne legije i pretorijanci, koji svoje vojskovođe izvikuju za careve, te sukob s kršćanima i nemiri među kolonima. Karakala ediktom 212. podjeljuje rim. građ. pravo svim slobodnim stanovnicima Carstva. Dioklecijan (284–305), koji je bio prvi izraziti predstavnik dominata (apsolutističke monarhije), osigurao je granice i sredio prilike u državi. Podijelio je Carstvo i vlast s još trojicom suvladara (tetrarhija). Konstantin (325–337) dovršio je Dioklecijanove reforme, premjestio rezidenciju u Bizant (Konstantinopol) i proglasio kršćanstvo drž. vjerom. Njegovi nasljednici nisu uspjeli očuvati jedinstvo države. Nakon Teodozijeve smrti 395, R. C. podijelilo se na Istočnorimsko i Zapadnorimsko Carstvo. 410. Alarik je osvojio Rim; izgubljene su Hispanija, Galija, Britanija i Afrika; Zapadnorimsko Carstvo srušio je 476. germ. vojskovođa Odoakar, dok je Istočnorimsko Carstvo (→ Bizant) potrajalo do 1453.