Italija

Italija, država u J Europi, pretežito na Apeninskom poluotoku; 301 338 km² (sa Sicilijom i Sardinijom), 59 832 000 mil. st. Gl. grad Rim; veliki gradovi: Milano, Napulj, Torino, Genova, Palermo, Bologna, Firenca, Catania, Venecija. Na sjeveru Alpe i Apenini zatvaraju Padsku nizinu. Poluotočnim dijelom pružaju se Apenini (Gran Sasso d’Italia, 2912 m) i ravnice jadranskoga, jonskog i tirenskog primorja. Vulkanske i seizmičke zone (Vezuv, Stromboli, Etna). Klima sredozemna; u Padskoj nizini umjereno kontinentalna, na višim područjima umjerena planinska. Najveća rijeka Pad (Po) ulijeva se u Jadransko more. Gl. rijeke Apeninskoga poluotoka: Arno, Tiber, Volturno. Velika glacijalna jezera na podnožju Alpa: Lago Maggiore, Lago di Lugano, Lago di Como, Lago d’Iseo, Lago di Garda; na sr. dijelu poluotoka (Lacij) jezera Lago di Bolsena, Lago di Vico, Lago di Bracciano, Lago di Albano, Lago di Nemi ispunjavaju kratere ugaslih vulkana. Prirodni šumski pokrov subalpskoga i apeninskoga područja znatno je smanjen; uz obalu i na otocima makija. Stanovnici su Talijani (96%). Najgušće naseljena područja: Lombardija, Kampanija, Lacij, Pijemont i otok Sicilija. Krajem 19. st. i u prvoj pol. 20. st. znatno je iseljavanje u prekomorske krajeve (os. SAD, Kanada, Argentina). Poljodjelstvo: žitarice (pšenica, kukuruz, riža), ind. bilje (šećerna repa, konoplja, lan, pamuk, duhan), povrtlarstvo (krumpir, rajčice), voćarstvo (jabuke, breskve, agrumi), vinova loza (u proizvodnji vina među vodećim na svijetu), stočarstvo (goveda i ovce). Ribarstvo. Ležišta prirodnoga plina, ruda željeza, mangana, olova, cinka, bakra, boksita, sumpora. Crna, obojena i elektrometalurgija. Ind. automobila (Fiat i dr.), računskih i šivaćih strojeva. Brodogradnja. Tekstilna (sintetična vlakna), petrokem., kem. (plastične mase, umjetna gnojiva), elektrotehn., prehr. i film. industrija. U ind. je na prvom mjestu Lombardija. Među vodećim zemljama u svijetu prema broju dolazaka turista i prihodu od turizma. Oko 1600 km unutarnjih vodenih putova. Gl. lučka središta: Genova, Trst, Augusta, Cagliari, Taranto, Venecija, Livorno. Velike međunar. zračne luke: Fiumicino (Rim), Linate (Milano). – Prapov. I. bila je naseljena ligurskim i ilir. plemenima. Latini i dr. Italici nastanili su se u sr. dijelu Apeninskoga poluotoka krajem 2. i početkom 1. tisućljeća pr. Kr. U 1. tisućljeću pr. Kr. područje sr. Italije naseljavali su Etrurci, koji su od 8. st. pr. Kr. bili u neprestanim sukobima s grč. kolonijama u J Italiji i na Siciliji. Sred. 5. st. pr. Kr. u sr. Italiji nastala je nova rim. država, koja je uskoro dominirala čitavim Apeninskim poluotokom, a već u 2. st. obuhvaćala je teritorij od Hispanije i Britanije do Mezopotamije te od Sjevernoga mora do Egipta i Mauretanije. Nakon diobe Rim. Carstva (395) Zapadnorim. Carstvo sve više slabi, dok nije (476) palo pod naletom Germana rimskih plaćenika (→ Odoakar), koje su zatim svladali Ostrogoti, također Germani. Justinijan I. Veliki zavladao je Italijom (536–553), ali je 568. sjever morao prepustiti Langobardima. 774–843. S dijelom Italije vladali su Franci, od 962. Nijemci (Oton I. Veliki), J dio u vlasti je Arapa, od 11. st. Normana, sred. 13. st. Anžuvinaca, potkraj 13. st. Aragonaca. Srednja i S I. u 13–15. st. podijeljena je na niz samostalnih građ. republika koje su u stalnim međusobnim sukobima (→ gibelini; gvelfi). Potkraj 15. st. ističu se kao polit. i ekon. najjači: Milansko Vojvodstvo, republike Firenca i Venecija, Papinska Država i Napuljsko Kraljevstvo. Ekon. napredak postignut razvojem obrta i trgovine, omogućio je izvanredni procvat umjetnosti (→ renesansa). U ratovima za napuljsku baštinu (1494–95) Francuska se nije uspjela učvrstiti na tlu Italije. Nasuprot tomu, španj. dominacija počinje 1530: Napulj, Sicilija, Sardinija i Milano ostaju španjolski sve do 1713. Iste god. u Lombardiji su se učvrstili Habsburgovci, a od sred. 18. st. Sardinijom vladaju savojski vojvode; naletu Napoleonove vojske nije odoljela ni Mletačka Republika (1797). Na tlu Italije nastaju Cisalpinska, Ligurska, Rimska i Partenopejska (Napuljska) Republika, od kojih je 1805. stvoreno Kraljevstvo Italija. Nakon Bečkoga kongresa (1815) najjača sila na Apeninskom poluotoku postala je Habsburška Monarhija, protiv koje se 1830ih organizirao jak nac. pokret za oslobođenje (karbonari; Mazzinijeva »Mlada Italija«). Izbijaju i revolucije 1820. i 1821. u Napulju i Pijemontu, 1830. u čitavoj južnoj, a 1848/49. i preostaloj Italiji (kad su privremeno postojale Venecijanska i Rimska Republika). Pobjeda protivničke strane (intervencija Francuza u Rimu; pobjeda Habsburške Monarhije nad sardinskim kraljem Carlom Albertom) uspostavila je prvotno stanje. Borba za ujedinjenje Italije nastavila se pod vodstvom Pijemonta (→ Cavour, C. B.). Pozicije Habsburške Monarhije znatno su oslabile porazima kod Magente i Solferina (1859): Kraljevstvu Sardiniji pripale su Lombardija, Toskana, Parma, Modena i Romagna, a 1860, Garibaldijevom akcijom, i Kraljevstvo Obiju Sicilija. 1861. sardinski kralj Viktor Emanuel II. postao je prvi kralj ujedinjene Italije, kojoj je Bečkim mirom 1866. pripala Venecija, a 1870. i Rim. Otada I. sve više nastupa kao eur. sila, oslanjajući se na savez s Njemačkom i AustroUgarskom (Trojni savez, 1882), dok je u zemlji sve glasniji iredentizam. Za vladanja Viktora Emanuela III. (1900–44), pojačavaju se kolonijalistički prohtjevi, te I. u ratu s Osmanskim Carstvom (1911–12) stječe Tripolis, Cirenaiku i Dodekanez. Za I. svj. rata I. je isprva neutralna, a zatim, sklopivši Londonski sporazum, 1915. prilazi Antanti. Ugovorima u St. Germainu (1919) i Rapallu (1920) stekla je J Tirol do Brennera, Istru, Trst, Goricu, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagružu, Zadar s okolicom, a 1924. Rijeku. Drž. udarom 1922 (»pohod na Rim«) fašisti, s vođom B. Mussolinijem, preuzimaju vlast, a sred. 1930ih povezuju se s nacističkim Hitlerovim i diktatorskim Francovim režimom. 1935. I. napada Etiopiju i anektira je 1936, a 1939. zaposjeda Albaniju i napada Grčku. 1940. stupa u rat na Hitlerovoj strani, sudjeluje u agresiji na Kraljevinu Jugoslaviju te okupira (1941) veliki dio hrv. obale i otoka, Crne Gore, BiH i Slovenije. Međutim, gubitak Cirenaike i Libije, savezničko iskrcavanje na Siciliji i propast tal. vojske u Tunisu, pripremili su pad Mussolinijeva režima i prisilili Italiju na kapitulaciju (8. 9. 1943); 13. 10. nova vlada najavila je rat Njemačkoj. 18. 6. 1946. I. je proglašena republikom. Pariškim mirovnim ugovorom (1947) odrekla se svih područja na I obali Jadrana; izgubila je kolonije (Libiju, Eritreju i Talijansku Somaliju), Grčkoj je ustupila Dodekanez, a Francuskoj manji dio alpskoga pograničja. Nakon izbora 1946. najutjecajnije su stranke demokršćanska (uglavnom je održavala polit. premoć do poč. 1980ih), socijalistička i komunistička. 1949. I. je među osnivačima NATOa; 1951. sudjeluje u stvaranju Europske zajednice za ugljen i čelik (od 1957. EEZ). S Jugoslavijom je sporazumno razgraničila Slobodni teritorij Trsta (1954) te morske granice u Jadranu (1968, 1975). Od kraja 1960ih izraženiji je polit. terorizam; 1978. Crvene brigade ubile su premijera A. Mora. 1991. komun. stranka se reorganizira u Demokratsku stranku ljevice, a 1993. demokršćani postaju Talijanska narodna stranka. Pokret Sjeverna liga pokušao je 1996–97. izboriti neovisnost devet sjevernih regija (nazvanih Padanija). 1994–95, 2001–06. i 2008–11. premijer je S. Berlusconi (predvodio koaliciju desnih stranaka). Nakon njegove ostavke premijer je postao Mario Monti.