sonata

sonata (tal.), višestavačna instrumentalna skladba za jedno solističko glazbalo (rjeđe za dva), najčešće za glasovir, zatim violinu ili violončelo s glasovirskom pratnjom, za orgulje, rjeđe za puhaće glazbalo i glasovir. U renesansi, naziv za sve instrumentalne skladbe, osim toccate. U baroku se razvijaju dvije vrste: sonata da chiesa (crkvena s.), ob. od 4 ritmički suprotstavljena stavka (adagio, allegro, polagani stavak sličan sarabandi, stavak sličan gigue), najčešće za sastav od 3 dionice (→ triosonata), izvodila se pri obredima; sonata da camera (komorna s.), ob. od preludija i niza kontrastirajućih plesnih stavaka (allemande, courante, sarabande, gigue, gavotte), izvodila se na dvorovima. Crkv. s. prerasta u klas. sonatu (kojoj su konačni oblik izgradili bečki klasičari), s 3 ili 4 stavka (allegro, adagio, menuet s trijom ili scherzo, završni rondo). Gl. skladatelji: J. Haydn, W. A. Mozart, L. van Beethoven, F. Schubert, J. Brahms, A. Skrjabin, mnogi suvremeni skladatelji.