slog

slog. ① LINGV osnovna fonetsko-fonološka jedinica riječi i govora koja se može izdvojiti intuitivno, ali se ne može definirati znanstveno; pojedini glas ili skup glasova (među njima jedan slogotvoran – jezgra sloga – obično vokal) koji se u govoru osjeća kao jedinstvena (u jednom dahu artikulirana) izgovorna cjelina, odn. kao donekle samosvojan izgovorni dio riječi, npr. riječ uz-gre-dan ima 3 sloga. ② Za tisak pripremljen (složen) tekst, s odabranim pismom, njegovom veličinom i rezom, proredom i sl.; nekoć se izvodio kao ručni s. (znakovi se pojedinačno slažu u »slagaljku« rukom) ili strojni s. (složen na slagarskim strojevima), a danas isključivo kao računalni s. (uz pomoć računala).