rukopis

rukopis. ① Svaki zapis pisan rukom na papiru, platnu, koži i sl. ② Pisani dokument prije pojave tiska – izuzevši tekstove na tvrdom materijalu. ③ Ručno pisana i prepisivana knjiga. – U filologiji se tim nazivom označuju kodeksi iz razdoblja prije izuma tiska, bilo da je riječ o izvornicima ili o prijepisima. Vanj. opis r. (tip podloge, dimenzije, minijature itd.) predmetom je kodikologije, dok se raščlambom tipa pisma bavi paleografija; filologija se bavi proučavanjem tekstovnih aspekata. Najstariji očuvani tekstovi (klas. razdoblje) ponajviše su na papirusu i smotani u svitke (volumeni); od 2. st. počeo se širiti oblik kodeksa. Tijekom ranoga sr. vijeka gl. središta za izradbu i vjerskih i svjetovnih rukopisa bili su samostani. Od 12. st. kao podloga za pisanje koristi se papir; sveučilišta polako oduzimaju monopol samostanima; sa širenjem građ. i trg. sloja širi se i čitateljstvo; sve je to pridonijelo povećanju broja r. Razvijaju se organizirana sredstva za njihovu izradbu (prepisivanje, minijature, ukrašivanje itd.). U doba humanizma stari se r. počinju sustavno proučavati. ④ U nakladništvu i tiskarstvu, izvornik nekoga djela, što ga autor dostavlja nakladniku na objavljivanje; podliježe zakonima i propisima iz područja autorskoga prava.