pravopis

pravopis (ortografija), način na koji se grafički znakovi i sredstva (slova, interpunkcije, sastavljanje, rastavljanje itd.) upotrebljavaju za pisanje nekim jezikom; skup pravila koja određuju kako se »ispravno« piše nekim jezikom; p. pretpostavlja da se mogu razlikovati pravilni od nepravilnih oblika u pisanju nekoga jezika, za razliku od grafije koja ne uključuje odnos prema gramatičkoj normi. Vrste p.: 1. fonološki (stariji naziv: fonetski): isti glas (fonem) bilježi se uvijek istim znakom (slovom, grafemom); u pisanju se odražavaju glasovne promjene u morfemima (žabac, žapca, rob, ropski); 2. morfonološki (korijenski, etimološki): isti morfem u oblicima pojedine riječi i u srodnim riječima piše se uvijek isto bez obzira na to što u različitom glasovnom okruženju on ima različit fonološki sastav (žabca, robski); 3. historijski (tradicionalni, arhaični): riječi se pišu onako kako je to uobičajeno od davnine, bez obzira na suvremeni izgovor. Budući da historijski p. često čuva korijen i osnovu riječi, obično se i on naziva korijenskim ili etimološkim pravopisom. Obično se u pravopisu jednoga jezika ne primjenjuje samo jedno načelo, nego se kombinira više, a p. dobiva naziv po dominantnom načelu; tako se hrv. pravopis naziva fonološkim, ali bi ga bolje bilo nazivati fonološko-morfonološkim.