fuga

fuga (lat.: bijeg). ① Polifonijski glazb. oblik, skladan prema kontrapunktičkim načelima u tehnici imitacije: odabrana se tema po ustaljenim pravilima imitira, odn. provodi kroz sve glasove (dionice). F. je prema broju glasova, dvoglasna, troglasna itd., instrumentalna (za čembalo, orgulje itd.) ili vokalna. F. je središnji oblik barokne glazbe (J. S. Bach, G. F. Händel). ② Psih. poremećaj u kojem se osoba više ne sjeća svoje prošlosti, iako zadržava u svijesti stečena znanja i vještine, pa stvara svoj novi identitet i život, ob. u novoj sredini. ③ (njem.) GRAĐEV →  reška.