Mjesec

Mjesec, Zemljin prirodni satelit; oko Zemlje obiđe za 27 d 7 h 43 min 11,6 s (siderički mjesec) i istodobno se obrne oko svoje osi, tako da je prema Zemlji okrenuta uvijek ista strana; prema osvijetljenosti M. (položaj prema Suncu) razlikuju se četiri Mjesečeve mijene (faze): mlađak, prva četvrt, puni M. (uštap) i posljednja četvrt. Mijene se ponavljaju svakih 29 d 12 h 44 min 3 s (sinodički mjesec). Ravnina Mjesečeve staze nagnuta je prema ravnini ekliptike za kut 5°9´; Mjesečeva staza presijeca ekliptiku u dvjema točkama koje se nazivaju čvorovima. Kad se M. nađe u čvorovima ili u njihovoj blizini i istodobno je u uštapu ili mlađaku, može nastati pomrčina Mjeseca, odn. Sunca. M. nema atmosferu pa mu je površina izložena kozmičkomu zračenju, Sunčevu vjetru, udarima meteoroida i međuplanetarne prašine. Najviša temp. na osunčanoj strani iznosi +120 °C, a najniža na strani u sjeni –200 °C. Površinska gravitacijska sila 6 je puta manja nego na Zemlji. Površinske su se stijene skrutnule prije 4,6 do 3,9 mlrd. god., a potom su u sudarima s kometima ili većim meteoroidima nastali veliki kružni bazeni što su se kroz pukotine na kori punili magmom, danas tamnom bazaltnom stijenom koja čini Mjesečeva mora (npr. More kiša, More tišine, More vedrine). Planinski obrubi mora nastali su od materijala izbačena pri udaru (breča). Površina je izbrazdana udarnim kraterima (npr. Kopernik, promjera 107 km, Ticho, 102 km, Arhimed, 82 km, Aristarh, 40 km, Kepler, 31 km, Bošković, 46 km, Tesla, 43 km), a oko mnogih se radijalno šire pukotine duge više tisuća kilometara. Doline, grabe i rasjedi posljedice su tektonskih aktivnosti, s potresima koji su najčešći kad je M. u perigeju. Na površini je sloj prašine (regolit), debljine 3–5 m u morima i 10–20 m na visoravnima. Prva letjelica koja je pala na M. bila je sovj. svemirska sonda Luna 2 (1959), a prvi ljudi spustili su se na Mjesečevu površinu (1969) am. svemirskom letjelicom Apollo 11.