Turska

Turska, država u Maloj Aziji i JI dijelu Balkanskoga poluotoka, na obalama Crnoga, Mramornog, Egejskog i Sredozemnog mora, Bospora i Dardanela; 783 562 km² (23 619 km² europski i 759 943 km² az. dio), 73 914 000 st. Gl. grad Ankara, najveći İstanbul; veći gradovi: İzmir, Adana, Bursa, Konya. Pretežito planinska zemlja. Sastoji se od Anatolijske visoravni (Erciyaş Dağı, 3961 m) koju sa S okružuje Pontsko gorje (Kaçkar, 3937 m), s J gorje Toros (Demirkazik, 3756 m), a s I Armensko visočje (Ararat, 5165 m); u Z eur. dijelu leži Tracijska nizina. Klima u primorju sredozemna, u unutrašnjosti kontinentalna i stepska. Pristranci u krajevima sa sredozemnom klimom pod makijom, viši krajevi pod borovim i hrastovim šumama. U crnomorskom primorju listopadne, na većim visinama crnogorične šume. Rijeke: Kızılırmak, Sakarya, Menderes, gornji tokovi Eufrata i Tigrisa; u eur. dijelu Marica (Meriç). Jezera: Van, Tuz, Eğridir, Beyşehir. Stanovništvo: Turci (o. 75%), Kurdi (18,9%), Arapi (1,8%). Službeni jezik turski. Sveuč. u İstanbulu, Ankari, İzmiru, Erzurumu i dr. Uzgajaju se žitarice, duhan, pamuk, šećerna repa, konoplja, sezam, mak. U planinskim krajevima stočarstvo (ovce, koze, angorske koze, goveda, bivoli, konji); ribarstvo, peradarstvo, pčelarstvo, uzgoj dudova svilca. Ležišta ruda kroma (o. 7% svj. proizvodnje), željeza, olova, cinka, bakra, žive, molibdena, zlata, srebra, boracita. Iskorištavaju se ležišta nafte (naftovod Batman–İskenderun). Tekst. ind. (proizvodnja pamučnih, svilenih, mohair i sintetičnih tkanina). Crna i obojena metalurgija, metalna ind., tvornice želj. materijala, brodogradnja. Tvornice cementa, papira, stakla, keramike; prehr. i kem. industrija; rafinerija nafte. Turizam. Luke: İstanbul, İzmir, Samsun, Trabzon, Mersin, Antalya. Međunar. zračne luke: İstanbul (Atatürk), Ankara (Esenboğa), İzmir i Adana. – Ertogrul iz plemena Kai, nastanjenoga o. 1220. u okolici Erzuruma, dobio je kao vazal seldžučkih ikonijskih sultana u leno zemlje blizu Ankare na granici Bizanta. Njegov sin Osman (1288–1326) proglasio se neovisnim sultanom (prema predaji, 1299) i postao utemeljiteljem Osmanskoga Carstva, države koja je do kraja 19. st. uvelike utjecala na tijek eur. i svj. povijesti. Slabljenjem drž. vlasti potkraj 19. st., pristaše su reformi, mladoturci, 1908. podigli revoluciju i državu pretvorili u ustavnu monarhiju, koja je, sudjelujući u Tal.-turskom i Prvom balkanskom ratu, izgubila sve eur. posjede do crte Midia–Enos. U Drugom balkanskom ratu Carstvo je vratilo od Bugarske Edirne (Jedrene) s okolicom (1913), sudjelovalo u I. svj. ratu na strani Centralnih sila. Mirom u Sèvresu (1920) bilo je prisiljeno na teritorijalne ustupke u Europi i Maloj Aziji u korist Grčke i dr. Međutim, snage nac. pokreta pod vodstvom M. K. Kemal-paše (K. Atatürk) porazile su sultanove trupe, izbacile Grke iz Male Azije (Inönü, Sakarya); novim mirom u Lausanni (1923) T. je zadržala cijelu Malu Aziju i Edirne s okolicom. 1923. proglašena je republika s predsj. M. K. Atatürkom, vođom Narodne republikanske stranke (CHP), koji je proveo društv. reforme (proglasio je Ankaru gl. gradom). 1939. tur.-franc. sporazumom dobiven je, do tada sirijski, sandžak Aleksandreta (İskenderun). Za predsj. Ismeta Inönüa (1938–50), T. je u II. svj. r. bila do 23. 2. 1945. neutralna, a potom objavila rat Njemačkoj. Nakon rata uspostavljeno je savezništvo sa SAD-om; 1952. T. je pristupila NATO-u, a njezin voj. vrh ostao je polit. utjecajan (usmjeren posebno očuvanju sekularnoga drž. ustroja). Vladavina CHP-a okončana je 1950. izbornom pobjedom Demokratske stranke; premijer je postao Adnan Menderes (srušen je u voj. udaru 1960; pogubljen je 1961). Od sred. 1960-ih više puta premijerom je bio S. Demirel, a od 1970-ih B. Ecevit. Zbog statusa tur. zajednice na Cipru, od 1960-ih pogoršani su odnosi s Grčkom; zaoštravaju se s tur. vojnom invazijom na S Cipar (1974) i sa sporom oko granice u Egejskom moru. Voj. režim koji je predvodio general Kenan Evren bio je na vlasti 1980–89. Od sred. 1980-ih izraženija je kurdska pobuna na JI Turske (pod vodstvom A. Öcalana); slijedilo je više intervencija tur. vojske u S Iraku radi suzbijanja kurdske gerile. T. Özal bio je premijer u 1980-ima, a potom predsj. 1989–93. Nakon izbora 1996. premijer je postao Necmettin Erbakan, lider islamističke Stranke blagostanja (osn. 1983); pod pritiskom vojnoga vrha 1997. napustio je položaj premijera, a njegova stranka zabranjena je 1998. Dio stranačkih članova 2001. osniva Stranku pravde i razvoja (AKP), koja pobjeđuje na izborima 2002, 2007. i 2011. Od 2003. premijer je R. T. Erdoğan (lider AKP-a). Slijedile su napetosti između vlade i voj. vrha koji vodstvo AKP-a optužuje zbog islamističkog djelovanja. Krajem 2006. veliki su kurdski prosvjedi i nemiri u Diyarbakiru. T. je i dalje strateški važan saveznik SAD-a; problem podjele Cipra i egejskoga podmorja ostao je sporan u odnosima s Grčkom.