teologija

teologija (lat. < grč.), bogoslovlje, sustavno proučavanje Boga (i božanskoga) i vjerskoga iskustva. Kod Grka i Rimljana označivala znanje o bogovima, o njihovu štovanju i o mitovima. U kršć. predaji prvo se pojavila na Istoku od 4. st., kao »crkvena« ili »mistička«, u opreci prema poganskoj teologiji. Na Zapadu je termin t. uveden istom s pojavom srednjovj. spekulacije od 12. st. (P. Abélard). U osnovi je kršć. teologije otkrivenje, ili lik Isusa Krista kao dionika u božanskom, kao pov. lik koji je o takvoj svojoj naravi svjedočio riječju i djelima. Teološko se razmišljanje susreće u Evanđelju po Ivanu te u pismima sv. Ivana i sv. Pavla. Patristika se nastojala izdvojiti od poganskih i žid. vjerovanja, a u kršć. razmišljanja i predaju unijela je više sustavnosti. Srednjovjekovna skolastika, sa sv. Tomom Akvinskim, pokušala je izmiriti kršć. misao s grč. filoz. špekulacijom ukazujući na mogućnosti njihove koegzistencije u traganju za istinom. U 16. st. pritisak velikoga dijela kršćana za reformom i odbijanje crkv. vlasti da se to pitanje postavi doveli su do protestantizma, kojemu su gl. teolozi bili M. Luther i J. Calvin. Na takva je gibanja Kat. crkva odgovorila sazivanjem Tridentskoga koncila, koji je razradio smjernice za protureformaciju. U 17. i 18. st. kat. teologija nadoknađuje zaostatak u filološkom radu na starim tekstovima (biblijskima, patrističkima, hagiografskima, dokumentarnima i dr.), a istodobno se javljaju značajni pokušaji inovacija kod mističnih teologa (Terezija Avilska, Ivan od Križa) i u okviru jansenizma. U drugoj pol. 19. st. Leon XIII. ponovno je kao službeni teološki nauk Crkve uspostavio tomističku teologiju (→ neoskolastika), a modernizam je predstavljao težnje za obnovom. Tijekom 20. st. t. se sve više sučeljavala sa suvremenom polit. misli i znanstvenim disciplinama, os. novijima (antropologija, psihologija i psihoanaliza, prirodne znanosti i dr.). Najznačajniju etapu u kat. teološkom razmišljanju 20. st. predstavlja II. vatikanski koncil (1962–65), koji se najviše bavio pitanjima ekleziologije i ekumenizma. Stajališta suprotna službenima izražavali su pojedini teolozi (B. Häring, H. Küng) ili pak teološke škole koje je na to nukalo traženje izravnijega kontakta s kult. i društv. stvarnošću suvremenoga svijeta, kao što su tzv. teologije razvoja, politike, nade, oslobođenja (Juan Alfaro, Johann Baptist Metz, Gustavo Gutiérrez, José Comblin, Leonardo Boff). Od kraja 20. st. sve je izrazitiji ekumenizam i međureligijski dijalog.