svjetska prirodna i kulturna baština

svjetska prirodna i kulturna baština, prirodna i kult. dobra međunarodno priznate, izvanredne i univerzalne vrijednosti; podvrgnuta su posebnim mjerama zaštite i očuvanja. Pojam je uveden Konvencijom o zaštiti svjetske prirodne i kulturne baštine što su je zemlje članice UNESCO-a prihvatile na 17. zasjedanju Generalne konferencije te organizacije 17–21. 11. 1972. u Parizu; osn. je i međuvladin Odbor za svjetsku baštinu (djeluje od 1976), a zadužen je za sastavljanje popisa svj. baštine, sastavljanje popisa ugrožene svj. baštine (dobra koja iziskuju velike konzervatorske radove za koje je zatražena pomoć prema Konvenciji) te raspolaganje sredstvima iz Fonda za svj. baštinu za pomoć državama u zaštiti dobara. Obuhvaća spomenike, građevine, urbane jezgre, nacionalne parkove. Potkraj 2011. ih je 936 na popisu (183 prirodna, 725 kulturnih i 28 mješovitih), od hrvatskih: Dubrovnik, Dioklecijanova palača u Splitu, Trogir, Plitvička jezera, Eufrazijeva bazilika u Poreču, katedrala sv. Jakova u Šibeniku i Starigradsko polje na Hvaru.