suglasnik

suglasnik (konsonant), LINGV glas s obveznim šumom, a artikulira se uza zatvoren ili poluzatvoren, odn. sužen glasovni prolaz; karakterističan šum nastaje na onom mjestu gdje je neki glasovni organ stvorio spec. prepreku prolazu zračne struje. S. sami za sebe ne tvore sloga (izuzevši tzv. sonante, npr. u hrv. jeziku r: srp ili u češ. l: Vltava); dijele se prema artikulacijskom organu (labijalni ili usneni, jezični), mjestu artikulacije (zubni ili dentalni, nepčani ili palatalni, grleni i dr.), načinu tvorbe (okluzivi ili zatvorni, frikativi ili tjesnačni, nazali ili nosni, laterali ili bočni, vibranti ili titravi i dr.), treperenju glasnica (zvučni, bezvučni). Složeni su s. afrikate (započinju kao okluzivi, a završavaju kao frikativi [c, ʒ, , pf i dr.]). Složene su suglasničke tvorbe i palatalizirani (umekšani, »mokri«), labijalizirani (zaokruženi), aspirirani (haknuti), glotalizirani i dr. suglasnici.