srpski jezik

srpski jezik, južnosl. jezik; u širem smislu, nar. i knjiž. jezik kojim govori o. 8,5 mil. Srba u Srbiji, Vojvodini, Kosovu, BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i dr. Pripadaju mu dijalekti novoštokavskoga (šumadijsko-vojvođanski, kosovsko-resavski i dr.) i torlačkoga narječja (prizrensko-južnomoravski, svrljiško-zaplanjski, timočko-lužnički, karaševsko-svinička oaza); u užem smislu, srp. književni jezik, koji se od 18. st. razvio u književnosti, a gramatički i leksički fiksiran je u djelima V. Karadžića; prethodio mu je slavenoserbski jezik. Sazdan je na tzv. južnoj varijanti štokavštine (novoštokavski) sličnoj onoj na kojoj se razvio i hrv. knjiž. jezik, ali je izgrađivan na bitno različitoj tradiciji i kult. podlozi nego hrvatski, bio okrenut drugim uzorima, a nakon Karadžićeve smrti u glavnini je prihvatio ekavski refleks »jata« (ekavicu).