Španjolska

Španjolska, država na Pirenejskom poluotoku; s Balearima i Kanarskim otočjem 505 992 km², 45 556 000 st. Gl. grad Madrid. Veći gradovi: Barcelona, Valencia, Sevilla, Zaragoza. U središnjem dijelu visoravan Meseta (600–800 m) s planinskim masivima Sierra de Gata, Sierra de Gredos i Sierra de Guadarrama. S od Mesete Kantabrijsko gorje i Pireneji (Pico de Aneto, 3404 m), J Andaluzijsko gorje sa Sierra Nevadom i najvišim vrhom Španjolske Mulhacén (3482 m). Na SI rubu Mesete Ibersko gorje. Klima u sredozemnom primorju mediteranska, na Meseti umjereno kontinentalna, na S i SZ oceanska; JZ dio pod utjecajem Atlantskoga oceana. Na sredozemnom primorju i u nižim dijelovima unutrašnjosti 400–500 mm oborina godišnje, a u primorju Biskajskoga zaljeva i na planinama 1000–2000 mm. Rijeke: Duero, Tajo, Guadiana, Guadalquivir, Ebro. U atlantskom primorju i u Pirenejima šume; suhi krajevi pod makijom i garigom; na planinama pašnjaci. Stanovništvo: useljenici 12%, španj. narodi 88% od čega Španjolci 66%, Katalonci 14%, Galicijci 6%, Baski 2%. Službeni jezik španjolski. Š. ima 43 sveučilišta. Uzgajaju se žitarice, ind. biljke, povrće, voće, agrumi; po proizvodnji maslinova ulja i vina među vodećima u svijetu. Stočarstvo (ovce, svinje, goveda, mazge, magarci), uzgoj dudova svilca, pčelarstvo. Ribarstvo važna grana privrede. Šume hrasta plutnjaka (svjetski značajna proizvodnja pluta). Iskorištavaju se ležišta ugljena, ruda željeza, pirita, bakra, kositra, olova (među vodećim proizvođačima Europe), žive (među prvima u svijetu), volframa, antimona, zlata, srebra, rude uranija, sumpora, potaše. Crna, obojena i elektrometalurgija, metalna, petrokem. i kem., automobilska, aeronautička ind., proizvodnja oružja; brodogradnja. Turizam. Glavne luke: Bilbao, Tarragona, Algeciras, La Línea, Barcelona, Gijón, Huelva, Valencia, La Coruña. Gl. zračne luke: Madrid (Barajas), Barcelona, Palma de Mallorca. Prekomorski posjedi: 5 eksklava na marokanskoj sredozemnoj obali, među kojima Ceuta i Melilla. – Hispaniju, naseljenu Iberima i Protobaskima, preplavili su od 6. st. pr. Kr. Kelti. Na obalnom području nalazile su se od poč. 1. tisućljeća pr. Kr. feničke, od 7. st. pr. Kr. grč. kolonije. Nakon poraza Kartažana u II. punskom ratu (218–201. pr. Kr.) Š. su zaposjeli Rimljani i do 5. st. uglavnom je romanizirali. Romani su asimilirali germ. osvajače Vizigote (416–711), kojima su državu uništili Arapi. Kalifat u Córdobi (716–1035) postao je središtem maurske civilizacije, ali se raspao na niz emirata, a to je omogućilo oslobodilačku borbu (rekonkistu) starosjedilaca sa SZ protiv Maura, koja je trajala 1085–1492, a predvodili su je Asturija (León), Kastilja, Aragon i Portugal. Kastilja i Aragon ujedinili su se 1479 (ženidbom Ferdinanda II. Aragonskoga i Izabele Kastiljske) u Španjolsko Kraljevstvo iz kojega su protjerani Mauri i Židovi (1492). Nakon otkrića Amerike 1492. Š. je ušla u razdoblje kolonijalne ekspanzije i postala vodećom silom u Europi. Na španj. prijestolje došli su 1516. Habsburgovci, od kojih su najznačajniji Karlo I. (1516–56), od 1519. ujedno njem. car, i njegov sin Filip II. (1556–98). U 16. st. Š. je u svojem posjedu imala Meksiko, državu Inka, Filipine, Nizozemsku, Portugal. Potkraj vladavine Filipa II. počelo je opadanje njezine moći (oslobodilačka borba u Nizozemskoj, poraz »nepobjedive armade« u borbi protiv Engleske 1588, odcjepljenje Portugala 1640). S Filipom V. došli su na prijestolje Burbonci. Nakon Rata za španj. baštinu (1701–14) Š. je izgubila Gibraltar, posjede u Nizozemskoj, Milano, Napulj i Sardiniju. 1808. Š. je osvojio Napoleon i postavio za kralja svoga brata Josepha (1808–13). Protiv franc. vlasti povedena je gerilska borba i Francuzi su uz brit. pomoć protjerani 1813. Oslobađanje naroda Južne i Srednje Amerike od španj. kolonijalnoga režima dovršeno je 1824. Odlukom Svete alijanse franc. su postrojbe 1823. uspostavile režim Ferdinanda VII., koji je bio srušen u revoluciji (1820–23). Pokušaj karlista da s prijestolja sruše Mariju Izabelu doveo je do građ. rata 1833–40. Borbe između republikanaca i rojalista dovele su do proglašenja republike 1873, no već 1874. Burbonci su se vratili na prijestolje. Nakon ustanka na Kubi 1895. i rata sa SAD-om 1898. Š. je izgubila Kubu, Portoriko i Filipine; 1899. prodala je Njemačkoj Marijansko i Karolinsko otočje te otočje Palau. Diobom interesnih područja s Francuskom 1904, potvrđenom na konferenciji u Algecirasu 1906, Š. je zavladala S Marokom. U I. svj. ratu Š. je neutralna. 1923–30. general M. Primo de Rivera uveo je vojno-monarhističku diktaturu. Ustanak u Maroku 1921. svladan je tek 1927. Nakon poraza monarhista na općinskim izborima 1931. abdicirao je Alfonso XIII. pa je proglašena republika. Nakon parlamentarnih izbora 1931. na vlasti su predstavnici republikanaca i socijalista; oni provode soc. i polit. reforme (agrarna reforma, odvajanje Crkve od države, pravo glasa za žene, sloboda govora i tiska, autonomija Katalonije), a sve to postupno opet ukidaju desničarske vlade 1932–35. Na izborima 1936. pobijedila je Nar. fronta, a njezina vlada nastavlja reforme. Pobuna voj. hunte generala F. Franca (→ Španjolski građanski rat) uz pomoć Hitlerovih i Mussolinijevih legionara završava rušenjem republikanske vlade i uvođenjem faš. diktature. Kao »nezaraćena strana« Š. je u II. svj. r. podupirala sile Osovine. 1947. formalno je obnovljena monarhija. Sporazum o vojnoj i ekon. pomoći SAD-a postignut je 1953. Iz većeg dijela Maroka Š. se povlači 1956, a 1968. iz Španjolske Gvineje. 1960-ih status Gibraltara pogoršava odnose s Velikom Britanijom. Nakon Francove smrti 1975. na čelo države dolazi kralj Ivan Karlo, koji s premijerom A. Suárezom uvodi demokraciju, te se Š. povlači iz Zapadne Sahare. Prihvaćen je novi ustav (1978); omogućena je autonomija Kataloniji i Baskiji (1979) te Andaluziji i Galiciji (1980). 1981. neuspjeli je pokušaj desničarskoga drž. udara. Polit. stabilnost narušava i terorizam ( → ETA). 1982–96. premijer je F. González, lider Španjolske socijalističke radničke stranke (PSOE). 1982. Š. je postala članica NATO-a, a 1986. pristupila Europskoj ekonomskoj zajednici (od 1992. Europska unija). José Maria Aznar, vođa konzervativne Narodne stranke (PP), premijer je 1996–2004. U bombaškom atentatu islamističke skupine u Madridu 2004. bilo je o. 200 poginulih. 2004–11. premijer je bio José Luis Rodriguez Zapatero (vođa PSOE od 2000); 2011. za premijera je izabran Mariano Rajoy Brey (predsj. PP-a od 2004).