Osmansko Carstvo

Osmansko Carstvo, država koju je na području Male Azije o. 1300. osnovao sultan Osman I. (1281–1326). Šireći se na susjedne zemlje, Carstvo je na vrhuncu moći u 15–16. st. zauzimalo većinu JI Europe, Bliskog istoka i dio sjeverne Afrike. Za Murata I. (1359–89), u bitki na Marici (1371), poraženi su srp. kralj Vukašin i despot Uglješa, a u Kosovskoj bitki (1389) knez Lazar. Bajazid I. (1389–1403) učvrstio se u Makedoniji 1392, u Bugarskoj 1393; daljnja su osvajanja zaustavljena najezdom Mongola. Murat II. (1421–51) porazio je kršćane kraj Varne (1444), a Mehmed II. (1421–81) zauzeo je Carigrad (1453), koji je od tada prijestolnica. 1459. Osmanlije su osvojili Srbiju, 1463. Bosnu, a Moldavsku, Vlašku i Krim stavili u vazalni odnos. Nakon pada Hercegovine (1482), poražena je vojska hrv. feudalaca na Krbavskome polju (1493); Selim I. Okrutni (1512–20) zauzeo je Siriju, Palestinu i Egipat, a 1517. proglašen je za vjerskoga poglavara (kalifa). Najveći je uspon doživjelo za Sulejmana II. Veličanstvenoga (1520–66), kad je, proširivši se do Indijskoga oceana, steklo status svj. sile. Osmanlije su osvojili Beograd (1521), porazili ug. i hrv. vojsku na Mohaču (1526), zauzeli veći dio Ugarske do 1541, Slavonije do 1544, Arabije i S Afrike. Nije im uspjelo zauzeti Beč 1529, a novi pohodi zaustavljeni su kraj Kiszega (1532; branitelj N. Jurišić) i Sigeta (1566; branitelj N. Zrinski). Za Selima II. (1556–74) poraženi su na moru kraj Lepanta (1571). U austro-tur. ratovima poraženi su kraj Siska (1593), Szentgotthárda (1664), odbijeni uz polj. pomoć kraj Beča (1683). Nakon Karlovačkoga mira (1699) počinje povlačenje Osmanlija iz Europe (gubitak Ugarske, Transilvanije, velikoga dijela Hrvatske i Dalmacije). Požarevačkim mirom (1718) Carstvo je izgubilo Srijem, Banat, privremeno S Srbiju (1718–39). Rusko-tur. ratovima Rusi su 1774. stekli Krim, 1791. izbili na rijeku Dnjestar, 1812. na Prut. Pokušaj reformi Selima III. (1789–1807) nije uspio; svrgnuli su ga janjičari. O. C. prisiljeno je dati 1829. neovisnost Grčkoj, a autonomiju Srbiji 1830, priznati ujedinjenje Rumunjske 1861, povući 1867. vojne posade iz srp. gradova. 1878. Srbija, Crna Gora i Rumunjska postale su neovisne i teritorijalno proširene, Bugarska i Istočna Rumelija autonomne, a na račun Carstva teritorijalno su proširene Rusija, Velika Britanija i Austro-Ugarska. Pristaše su reformi, mladoturci, 1908. podigli revoluciju i državu pretvorili u ustavnu monarhiju. Nakon Talijansko-tur. rata izgubljena je Libija (1912), u Prvom balkanskom ratu izgubljeni su (1912) svi eur. posjedi do crte Midia–Enos. U Drugom balkanskom ratu Carstvo je povratilo od Bugarske Edirne (Jedrene) s okolicom (1913). U Prvom svj. ratu sudjelovalo je na strani Centralnih sila, a nakon rata doživjelo je slom; 1922. pobjedom nac. pokreta osnovana je Republika Turska na čelu s Kemal-pašom Atatürkom.