oda

oda (grč.), svečana lirska pjesma patetična izričaja, uzvišenih osjećaja i zanosa, pisana u slavu bogova, ratnika, glasovitih osoba, svečanih događaja, prirode i dr.; potječe iz ant. Grčke (Alkej, Sapfa, os. Pindar), njegovala se u rim. književnosti (Horacije Flak) te od 16. st. u svim eur. književnostima (u hrv. npr. P. Preradović). GLAZB prvotno se pjevala uz liru, no već u helenističko i rim. doba gubi glazb. sastojak; u biz. bogoslužju dio je kanona; od 16. st. ponovno se uglazbljuje (Odae christianae), i to kao vokalna višeglasna, potom zborna skladba, odn. kantata (H. Purcell, J. S. Bach); od 19. st. u različitim vokalno-instrumentalnim oblicima – simfonijska oda, orkestralna oda i dr. (L. Cherubini, F. Liszt, G. Bizet, A. Schönberg, I. Stravinski).