manirizam

manirizam (njem. < tal.). ① Poseban lik. izraz u razdoblju između visoke renesanse i baroka (od o. 1520/30. do o. 1600). Nasuprot renesansnoj smirenosti, u njemu prevladavaju patos, uznemirenost, koloristički kontrasti, izduženi likovi ekstatičnih fizionomija. Gl. predstavnici: Pontormo, Parmigianino, Tintoretto, Vasari, Cellini. ② U književnosti, prijelazno razdoblje između renesanse i baroka; odlikuje se protuklas. uporabom baštinjenih oblika i figura te naglašivanjem pojedinosti i ukrasnih metafora (engl. metafizičari, tal. maniristi); srodni su mu španj. gongorizam i engl. eufuizam. PROŠ pretjerana i ishitrena ornamentalnost stila nekoga knjiž. teksta, neovisno o vremenu njegova nastanka. ③ MED neprirodnost u izražavanju, kretanju ili ponašanju; česta pojava kod shizofrenije i drugih duševnih bolesti.