Mađarska

Mađarska, država u sr. Europi; 93 030 km², 10 038 000 st. (od toga 92,3% Mađari). Gl. grad Budimpešta (Budapest). Veći gradovi: Debrecen, Miskolc, Szeged, Pečuh (Pécs). M. leži u sr. Podunavlju; obuhvaća dio Panonske zavale. Pretežito nizinski i brežuljkast kraj. Na I je ravnica Alföld, na SZ Mali Alföld, u S dijelu Mađarsko sredogorje (Mátra 1014 m, Bükk 959 m). Klima umjereno kontinentalna. God. količina oborina od 200–500 mm na I do 900 mm na JZ. Rijeke: Dunav, Tisa, Rába. Jezera: Balaton i Nežidersko (dijelom pripada Austriji). Viši planinski dijelovi pod listopadnim šumama; nizina pod raznovrsnim kulturama. Uzgajaju se žitarice, povrće, voće, ind. bilje; vinogradarstvo (kvalitetno grožđe, poznata vina). Stočarstvo, ribarstvo, pčelarstvo, uzgoj dudova svilca. Ležišta uranijeva smolinca, boksita, nafte, prirodnoga plina, kamenoga ugljena, lignita, ruda željeza, mangana, bakra, olova, cinka; kamenolomi mramora. Mreža naftovoda duga o. 7000 km. Unutarnji plovni putovi (Dunav, Tisa i dr.) dugi 1373 km. Gl. zračna luka Ferihegy (Budimpešta). – Mađari su pod Arpadovim vodstvom naselili današnje područje Panonske nizine oko Dunava i Tise potkraj 9. st. Za Stjepana I. Arpadovića (997–1038), prvoga ug. kralja, prevladalo je kršćanstvo, potisnut rodovsko-plemenski poredak i stvorena centralizirana država. U 12. st. granice su proširene do Karpata, a za Kolomana (1095–1116) sklopljena je personalna unija s Hrvatskom (→ Pacta conventa). Andriju II. (1205–35), nakon neuspjeloga Petoga križarskog rata (1217), natjerali su (1222) velikaši da Zlatnom bulom ograniči kraljevsku vlast. Za Bele IV. (1235–70) u M. su provalili Tatari. Feud. anarhiju nakon izumrća Arpadovića (1301) okončali su Anžuvinci (1308–82). Već za Sigismunda Luksemburškoga (1387–1437) zaprijetili su zemlji Osmanlije (koji su ga porazili kraj Nikopolja, 1396). Oslabljena feud. anarhijom i društv. sukobima (velika seljačka buna G. Dósze, 1514), M. je konačno izgubila svoju neovisnost nakon poraza u bitki kraj Mohača (1526). Jedan dio zemlje potpao je pod Osmanlije, a drugi – nakon borbe za prijestolje – pod Habsburgovce. U 16. i 17. st. Ugarsku su razdirali sukobi u svezi s reformacijom i protureformacijom. Nezadovoljstvo ug. i hrv. feudalaca izazvalo je Zrinsko-frankapansku urotu (1671). Požarevačkim mirom (1718) Osmanlije su bili primorani napustiti Ugarsku. Reformama Josipa II. (1780–90) feudalci su dali žestok otpor, a zavjeru ug.-hrv. jakobinaca (1794–95) pod vodstvom I. Martinovića dinastija je krvavo ugušila. Revoluc. pokret pod vodstvom L. Kossutha (1848) pribavio je Mađarskoj stanovitu autonomiju, no hegemonistička politika mađ. vlade prema nemađ. narodima Ugarske (Slovacima, Hrvatima, Ukrajincima, Rumunjima, Srbima) i nezadovoljstvo seljaštva ograničili su osnovicu mađ. revolucije u borbi protiv austr. apsolutizma. Nakon znatnih uspjeha u ratu protiv carske vojske i detronizacije Habsburgovaca (1849), mađ. revolucionari, suočeni s nadmoćnim snagama udružene austr. i rus. vojske, morali su 13. 8. 1849. kraj Világosa položiti oružje. Poraz Austrije u ratu protiv Pruske (1866) nagnao je bečki dvor na Austro-ug. nagodbu i stvaranje Austro-Ugarske Monarhije. Nakon poraza u I. svj. r. u studenome 1918. proglasila je vlada M. Károlyja neovisnu republiku Mađarsku. 21. 3. 1919. preuzeli su vlast udruženi komunisti i socijaldemokrati s B. Kunom na čelu i proglasili Sovjetsku Republiku Mađarsku. Zbog nadmoćne strane intervencije, sovj. vlada Mađarske morala je odstupiti 1. 8. 1919, a vlast je 3. 8. 1919. preuzeo admiral N. de Horthy, koji je uveo diktaturu. Trianonskim mirom (1920) svedena uglavnom u svoje etničke granice, M. je proglašena kraljevstvom, čiji je regent Horthy poč. II. svj. r. podupirao Njemačku, a potkraj rata pokušao se približiti zapadnim silama. U ožujku 1944. njem. okupacija. U travnju 1945. sovj. armija razbila je njem. snage. Pariškim mirom (1947) M. je dobila predratne granice. U prvim poratnim godinama održan je višestranački sustav; Mađarska R. proglašena je 1946 (Zoltán Tildy bio je predsj. 1946–48). Komun. režim pod vodstvom Mađarske radničke partije (podupirao je SSSR) uspostavljen je 1948–49; njezin lider M. Rákosi od 1948. provodi staljinističke procese (1949. strijeljani su L. Rajk i dr.). 1949. proglašena je Mađarska NR. Nakon Staljinove smrti (1953) ograničenu privrednu liberalizaciju provodi premijer I. Nagy. 1955. M. postaje članica Varšavskoga pakta. 1956. M. Rákosi uklonjen je iz vodstva partije; dolazi do masovnih prosvjeda radi veće demokratizacije te do sovj. vojne intervencije. Vlast preuzima J. Kádár (uz sovj. pomoć); zatvoreni su I. Nagy i njegovi suradnici, te su 1958. ubijeni nakon tajnoga suđenja. Kao lider Mađarske socijalističke radničke partije, J. Kádár predvodio je komun. režim 1956–88. Ograničena društv. liberalizacija započinje u drugoj polovici 1980-ih (olakšana je s raspadom SSSR-a). 1989–90. dokinut je jednostranački sustav; 1989. proglašena je Mađarska R; 1991. dovršeno je povlačenje sovj. vojske. Nakon slobodnih izbora, 1990–93. premijer je bio József Antall (iz demokršć. Mađarskoga demokratskog foruma). 1990–2000. predsj. je bio Árpád Gőncz. M. je 1999. postala članica NATO-a, a 2004. Europske unije. 1998–2002. i od 2010. premijer je Viktor Orbán.