Libanon

Libanon, država u Z Aziji na obali Sredozemnoga mora; 10 400 km², 4 194 000 st., najnaseljenija zemlja Bliskoga istoka. Gl. i najveći grad Bejrut (Bayrūt). Paralelno s primorskom ravnicom pruža se planinsko područje (Libanon 3083 m i Antilibanon 2659 m) i plodna dolina Bekaa (na o. 900 m vis.) kojom protječu najveće rijeke Litani i Orontes. Klima sredozemna. Prevladava mediteranska vegetacija. Šume (8% površine) bukve, hrasta i alepskoga bora; libanonski cedar očuvan samo mjestimično. Stanovništvo: Arapi (84,5%), Armenci (6,8%), Kurdi, Turci i dr. Službeni jezik arapski, a govore se francuski i engleski. Sveuč. u Bejrutu. Zemljoradnja (agrumi, jabuke, grožđe, banane, maslina, rajčice, pšenica, kukuruz, krumpir, šećerna repa, duhan). Stočarstvo (koze, ovce, goveda). Iskorištavaju se manja rudna ležišta (željezo, mangan, uranij, fosfati). Rafinerije nafte u Tripoliju (naftovod iz Iraka) i Saydi (naftovod iz Saudijske Arabije i Bahraina). U privredi veliku važnost imaju trgovina, bankarstvo i turizam. Najveće luke Bejrut i Tripoli. Međunar. zračna luka Khaldē kraj Bejruta. – Nakon egip. dominacije poč. 2. tisućljeća pr. Kr. u L. nastaju fenički gradovi-države, koje osvajaju Asirci, Babilonci, Perzijanci, Grci, Rimljani i Bizant, a u 7. st. Arapi. Od 11–13. st. u vlasti križara, od 16. st. Osmanskoga Carstva (1862. samostalna pokrajina). Poč. 20. st. u Libanonu je jak arap. pokret za oslobođenje od Turaka. 1920. L. postaje franc. mandatno područje (1922. »Veliki L.«, 1926. neovisna republika). 1941. brit. trupe i De Gaulleovi odredi osvojili su L. i proglasili ga (sa Sirijom) neovisnim (franc. su se trupe povukle 1946). 1948. L. je sudjelovao u ratu protiv Izraela (1948–60. u L. je izbjeglo o. 136 000 Palestinaca). Polit. stabilnost pokušala se izgraditi podjelom vlasti između vjerskih i etničkih zajednica; premoćan društv. utjecaj imala je maronitska zajednica (najveća među libanonskim kršćanima), dok su većem utjecaju težile musl. organizacije. 1952–58. predsj. je bio Camille Chamoun; uz pomoć vojske SAD-a smirio je unutrašnje sukobe 1958. Drž. stabilnost ugrožavali su različite naoružane skupine i milicija te interesi Izraela, Sirije i PLO-a. Znatan polit. utjecaj imale su obitelji Gemayel, Jumblatt i dr. U 1960-im više je izr. napada na palestinska uporišta. Narušavanje ravnoteže interesa etničko-vjerskih zajednica, uz prisutnost palestinskih izbjeglica (o. 400 000 sred. 1970-ih) i djelovanje naoružanih skupina, rezultirali su 1974. poč. građ. rata. Voj. upletanje sirijskih (od 1976) i izr. snaga (1978, 1982–85, okupacija J zemlje radi likvidiranja palestinskih baza) dodatno je zaoštrilo sukob. Od poč. 1980-ih prisutan je i utjecaj Irana (podupire Hezbolah). U atentatima su poginuli predsj. B. Gemayel (1982) i Rene Muawad (1989) te premijer Rashid Karame (1987). 1989–90. pregovorima je okončan građ. rat (procjenjuje se da je od 1975. bilo o. 150 000 poginulih i o. 900 000 izbjeglih). Elias Hrawi bio je predsj. 1989–98. Sa Sirijom je 1991. potpisan sporazum o sigurnosti (1990-ih i poč. 2000-ih prisutno je više desetina tisuća sirijskih vojnika). 1998–2007. predsj. je bio Émile Lahoud. Izr. se vojska 2000. povukla iz J Libanona. U siječnju 2005. nestabilnost je izazvalo ubojstvo bivšega premijera Rafika al-Haririja (na položaju 1992–98. i 2000–04); slijedili su protusirijski prosvjedi i povlačenje sirijske vojske (u travnju 2005). Stabilnost narušava i voj. djelovanje Hezbolaha (protiv ciljeva u Izraelu); poč. 2000-ih njegova uporišta više puta napada izr. vojska (2006. poginulih je o. 2000). Libanonska se vojska 2007. sukobila s islamističkim skupinama (o. 500 poginulih). 2008. sukobi su provladinih snaga i Hezbolaha. Od 2008. predsj. je Michel Suleiman.