latinski jezik

latinski jezik, jezik latinsko-faliskičkoga ogranka italske grane indoeur. porodice; isprva jezik Latina (stanovnika Lacija) i posebno grada Rima; s rim. vojno-polit. ekspanzijom proširio se na čitavu Italiju, zatim na velik dio Europe, S Afrike i JZ Azije. Najstariji zapis tzv. Fibula Praenestina iz 7. st. pr. Kr.; od 3. st. pr. Kr. na njemu se razvijala književnost svj. značenja. U sr. vijeku latinski je jezik crkve, škole, znanosti, pravnih institucija, jezik nadnac. sporazumijevanja; u humanizmu i renesansi, ponovno na klas. uzorima, nastala je bogata novolat. književnost koja se nastavlja do 18. st. Već u antici uz knjiž. »klasični« postoji i govorni, pučki, tzv. »vulgarni« l. j. iz kojega su se razvili romanski (novolat.) jezici.