Kurdi

Kurdi, narod u Z Aziji; u Turskoj (između 6,5 i 12 mil. pripadnika), Iranu (o. 5,5 mil.), Iraku (o. 4 mil.) i Siriji (o. 0,8 mil.), pretežito na području Kurdistana. Žive i u Armeniji, Gruziji, Azerbajdžanu, Kazahstanu i dr. Pretežito zemljoradnici, ali i nomadski stočari. Ugl. muslimani suniti. Potječu od medijskih i iranskih plemena, a pod imenom Kurdi javljaju se u 7. st. Govore kurdskim jezikom. – Pod Arapima (od 7. st.), Mongolima (13–14. st.), Osmanlijama i Perzijancima (od 16. st.). Usprkos autonomističkomu pokretu na prijelazu 19/20. st., ugovorom u Lausannei (1923) teritorij Kurdistana podijeljen je između Iraka, Irana, Sirije i Turske. Nakon II. svj. r. kurdska oslobodilačka borba bila je nejedinstvena, opterećena klanovskim, plemenskim i polit. suparništvima te utjecajem velikih sila (SSSR, SAD) i regionalnih država koje su kurdske razmirice iskoristile za vlastite interese. Demokratska stranka Kurdistana (KDP) osnovana je kao voj.-polit. pokret u Iranu (1945) i Iraku (1946). U SZ Iranu 1945–46. postojala je kurdska autonomna Mahabadska Republika (podupirao je SSSR). Jedan od vodećih kurdskih lidera u Iraku bio je Mula Mustafa al-Barzani (osnivač KDP-a za Irak); predvodio je više pobuna te je 1970. postigao iračko priznanje kurdske autonomije (zakonom regulirane 1974); u sukobima pobunjenih Kurda i iračkih snaga 1960–70. bilo je o. 60 000 poginulih i ranjenih te o. 300 000 raseljenih (ugl. Kurda). Nezadovoljan opsegom autonomije Barzani je 1974. započeo novi ustanak; nakon njegove smrti (1979) vodstvo iračke KDP preuzeli su njegovi sinovi Masud i Idris, a njihov suparnik Džalal Talabani osnovao je Patriotski savez Kurdistana (PUK). Napadi iračke vojske snažniji su 1988 (u Halabji je kemijskim oružjem ubijeno o. 6000 kurdskih civila) i 1991, kad je o. 1,5 mil. Kurda izbjeglo u Tursku i Iran (SAD i Velika Britanija uspostavljaju zonu zabrane leta za iračko zrakoplovstvo). Poč. 1990-ih na području pod svojim nadzorom (u S Iraku) KDP i PUK uspostavljaju autonomiju, 1992. održavaju izbore za regionalni parlament, a u drugoj pol. 1990-ih povremeno se međusobno sukobljavaju. Kurdske snage poduprle su napad SAD-a i saveznika na Irak 2003. te su učvrstile regionalnu autonomiju; kurdske polit. stranke postaju značajne u iračkoj vlasti (2005. Džalal Talabani postaje predsj. Iraka; reizabran 2010.). Pitanje kurdske autonomije ostalo je neriješeno u Iranu; 1989. ubijen je Abd al-Rahman Qasimlu, vođa iranske KDP od 1973. U Turskoj je najradikalnija Radnička stranka Kurdistana (PKK), koja je pod vodstvom Abdullaha Öcalana od sredine 1980-ih vodila gerilsku borbu (Öcalan je 1999. uhvaćen i osuđen na doživotni zatvor). U borbi protiv kurdskih pobunjenika turska je vojska više puta ulazila na područje S Iraka (1984–2003. u sukobima tur. snaga i gerilaca PKK-a bilo je o. 37 000 poginulih).