koncentracijski logor

koncentracijski logor, mjesto masovnoga zatočenja domaćega ili stranoga civilnoga stanovništva (katkad i vojnika), ob. na većim, izoliranim i strogo čuvanim prostorima. Razlikuju se sabirni ili internacijski, zatim logori za masovne likvidacije (tzv. logori smrti), radni logori i dr. Stvaranjem koncentracijskih logora totalitarni režimi obračunavaju se s polit. protivnicima, pripadnicima narodnih zajednica i dr. društvenih skupina koje drže nepoželjnima. Prvim koncentracijskim logorima smatraju se oni na Kubi (1896), kad su Španjolci internirali o. 400 000 civila kako bi onemogućili pobunjenički pokret. Britanci su osnivali koncentracijske logore u Burskom ratu (s o. 150 000 civila, od kojih je o. 23 000 umrlo). Brojni koncentracijski logori osnivani su u Sovjetskom Savezu od 1920-ih; procjenjuje se da je u njima ubijeno i umrlo od 15 do 30 mil. ljudi. Uoči i tijekom II. svj. rata njem. nacistički režim osniva sustav koncentracijskih logora (bilo ih je o. 2000 u Njemačkoj i okupiranim zemljama): u Treblinki je ubijeno o. 974 000 zatočenika, u Belzecu o. 600 000, u Auschwitz o. 340 000, u Majdaneku više od 200 000 i dr.; broj ukupnih žrtava procjenjuje se na oko 11 milijuna (od toga je o. 6 mil. Židova). U NDH najveći je k. l. bio Jasenovac (s o. 70 000–100 000 ubijenih); pod njem. nadzorom (1941–44) bio je logor Sajmište u Zemunu (s o. 40 000 ubijenih). 1945–46. u jugosl. koncentracijskim logorima za Folksdojčere (Valpovo, Krndija i dr.) bilo je o. 10 000 umrlih (ugl. od iscrpljenosti, gladi i bolesti); 1949. za polit. zatvorenike osnovan je kazneni logor na Golom otoku. Brojni logori stvarani su u kineskoj tzv. kulturnoj revoluciji (1966–69), u kojoj se broj ubijenih i umrlih procjenjuje na više od 400 000 (do 2. mil.). U Kambodži je pod vladavinom Crvenih Kmera (1975–79) u radnim i drugim logorima ubijeno o. 2 mil. ljudi. Slučajevi masovnoga zatočenja civila zabilježeni su tijekom rata u BiH (1992–95).