kineski jezik

kineski jezik, jezik kin. odvjetka sinitske grane sinotibetske jezične porodice; u užem smislu, nar. i knjiž. jezik Kineza, zvan i putonghua; temelji se na pekinškom narječju; razlikuje se govorni jezik (pai-hua), koji varira od jedne dijalekatske skupine do druge, i pisani i knjiž. jezik (wen-yen), sredstvo za komunikaciju na nac. razini; tekstovi na tom jeziku pisani ideografskim pismom razumljivi su većini Kineza (više od 1,3 milijarde); 1958. prihvaćen je sustav fonetskoga bilježenja ideograma latiničnim slovima pinyin. PROŠ zajednički naziv za veći broj jezika ili narječja koji se govore na kin. tlu (minski, mandarinski, šan, vu, gan, jue, haka). K. j. tipološki pripada izolirajućim jezicima; on je tonski jezik (4 tona u današnjem pekinškom, 8 tonova u starokineskom, do 9 tonova u nekim dijalektima); ima izraženu homonimiju; pismo je ideografsko; pojedini znak odgovara jednosložnoj korijenskoj riječi, a može predstavljati ili njezinu semantičku ili fonetsku vrijednost; tvorbi riječi određenoga značenja i razlikovanju homonimnih služe posebni znakovi (odrednice, ključevi).