j

j ① Četrnaesto slovo hrv. latinice, deseto u većini drugih latiničnih sustava, nastalo produženjem slova i, od kojega se počelo razlikovati u 16. i 17. st., i to najprije u Španjolskoj; u glagoljskim mlađim čakavskim tekstovima odgovara mu  (đerv); stara glagoljica i ćirilica nisu imale slovo za taj polusamoglasnik, pa su ga bilježile znakovima za samoglasnike i, , . ② LINGV znak za poluvokalni (polukonsonantski) glas blizak samoglasniku i, zvučni palatalni frikativ. ③ MAT znak (j) za imaginarnu jedinicu u elektrotehn. literaturi.