impresionizam

impresionizam (franc.), umj. smjer koji se najprije javio u franc. slikarstvu o. 1870, potom u književnosti i glazbi; naziv dobio po Monetovoj slici Impresija, izlazak sunca, izloženoj 1874. u Parizu. Zasniva se na slobodnom izražavanju osobnoga dojma svega viđenog, nasuprot ustaljenim šablonama akademizma. ① LIK značajke: slikari napuštaju rad u atelijeru i stvaraju izravno u prirodi; težište stavljaju na izravni doživljaj optičkih fenomena boje i svjetlosti; privlači ih atmosfera, pokret i suvremene gradske teme; kipari postižu impresionističke efekte slobodnijom modelacijom i naglašivanjem slikovitosti oblikâ u pokretu. Gl. predstavnici: slikari C. Monet, E. Degas, A. Renoir, A. Sisley, u nas J. Račić, M. Kraljević; kipari M. Rosso, A. Rodin, u nas R. FrangešMihanović, B. Dešković. ② KNJIŽ javlja se 1890–1910; posebna metoda »odslikavanja« stvarnosti, krajnja izravnost dojmova koji se u izvornoj čistoći prebacuju u jezičnu građu; u pjesništvu se uglavnom podudara sa simbolizmom. Gl. predstavnici: braća Goncourt, P. Bourget, R. H. Rilke, u nas A. G. Matoš, D. Šimunović. ③ GLAZB značajke: njeguju se mali oblici, veći gube arhitektonsku čvrstinu i podsjećaju na mozaik; boja tona važnija je od melodijske linije i jasnoga ritma, poetičnost i lirsko raspoloženje potiskuju svaku dramatsku napetost; posebno značenje pridaje se harmoniji (primjena pentatonike i egzotičnih ljestvica, paralelizama i povećanih intervala). Gl. predstavnici: C. Debussy, M. Ravel, kod nas B. Kunc. ④ FILM naziv za struju u Francuskoj 1920ih koja je naglašavala filmsko izražavanje subjektivnih dojmova likova (pretapanjima, dvostrukim ekspozicijama, ritmičkom montažom). Gl. predstavnici: J. Epstein, A. Gance, M. L’Herbier.