Hrvati

Hrvati, južnosl. narod nastanjen pretežno u Hrvatskoj (o. 3,9 mil.), Bosni i Hercegovini (o. 500 000), Srbiji (o. 67 000, najviše u Vojvodini) i Crnoj Gori (Boka kotorska); od sr. vijeka hrv. skupine postoje na Kosovu (Janjevo, Letnica), a zbog osmanskih osvajanja nastale su mnogobrojne naseobine, koje su se kao hrvatske održale do danas, u Italiji (Molise), Austriji (Gradišće), Z i J Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj. Od druge pol. 19. st. znatno je bilo iseljavanje Hrvata u prekomorske zemlje (Sjeverna i Južna Amerika, Australija, Novi Zeland), a u drugoj pol. 20. st. nastala je i mnogobrojna hrv. dijaspora u zemljama Z Europe (Njemačka, Austrija, Švicarska, Švedska i dr.). Podrijetlo imena H. još nije razjašnjeno. Do 11. st. nosila su ga još tri plemena, jedno u Poljskoj (Bijela ili Velika Hrvatska uz gornju Vislu), drugo u Češkoj i treće u Ukrajini. Tragovi hrv. imena sačuvani su na širokom prostoru, a od 11. st. ime se ustaljuje isprva samo u Dalmaciji do Gvozda. Za seobe naroda H. su novi zavičaj našli na području rim. provincija Panonije i Dalmacije, uništivši prethodno vlast Avara. Zatečeno romanizirano ilirskokeltsko stanovništvo H. su postupno asimilirali. Slavenskim plemenima koja su došla na te prostore s Avarima, a i zemlji koju su nastanili, dali su svoje ime, koje se prvi put spominje za vrijeme kneza Trpimira (4. 3. 852). H. počinju stvarati državu u prvoj pol. 9. st., dok su još priznavali vrhovnu vlast Franaka, ali znatni prostori koje su nastanili ostaju izvan njezinih granica. U vrijeme rastuće ugarske moći potkraj 11. st. H. ostaju bez vladarske dinastije. Državnopravnu samostalnost gube ulaskom u drž. zajednicu s Ugrima (1102), čiji vladari krunidbom postaju i hrv. kraljevi. U toj zajednici ostaju do 1527, kad hrv. velikaši na Saboru u Cetingradu biraju za kralja Ferdinanda I. Habsburgovca. Pod vlašću Habsburgovaca ostaju do 1918. Za toga razdoblja H. su, uz germanizaciju, bili izloženi osmanskoj opasnosti, pred kojom su u velikim valovima napuštali svoje krajeve i premještali se dublje u unutrašnjost (Aust­rija, Mađarska, Slovačka te Italija). Dovođenjem novih naseljenika u osvojene hrv. zemlje i na granicu prema Osmanskom Carstvu neki krajevi sve više gube hrv. kult. obilježje. Ulaskom H. u državnu zajednicu 1918. s drugim južnosl. narodima migracije pučanstva postale su još češće, pa je i preseljivanje H. iz drugih dijelova zajedničke države u Hrvatsku i inozemstvo nastavljeno. Državno zajedništvo s drugim južnosl. narodima (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca; Jugoslavija) prekinuto je u ratnom razdoblju 1941–45 (Nezavisna Država Hrvatska). Obnovljeno je 1945. stvaranjem socijalist. Jugoslavije (Hrvatska kao socijalist. republika), a njezinim raspadom 1990–91. H. su izborili samostalnu državu.