grčki jezik

grčki jezik, jezik i samostalna grana indoeur. jezične porodice; uz hetitski najranije zabilježeni indoeur. jezik, razvio se o. 2000. pr. Kr. na tlu Grčke (kretski i mikenski zapisi pisani linearom B, 1400–1200. pr. Kr.); gl. starogrč. dijalekti bili su ahajski, eolski, dorski, jonski te, s razvojem Atene, atički; od 8. st. pr. Kr. nastaje na grčkom bogata književnost (posebno na atičkom dijalektu koji od 4. st. pr. Kr. postaje svegrč. knjiž. jezikom – koiné; koiné je osnovica gotovo svim novogrč. dijalektima). Glasovne i morfološke promjene nastale u sr. vijeku odrazile su se iz nar. govora u novogrč. knjiž. jeziku; ovaj se oblikovao u 18. st., a danas se u njemu paralelno javljaju dvije varijante: pretežito na pisanu jezičnu tradiciju oslonjena katharevusa (pročišćeni jezik; od 1832. službeni pisani jezik) i nar. govoru bliska dimotiki (pučki jezik; od 1976. službeni standardni jezik).