Francuska

Francuska, država u Z Europi; 543 965 km², 62 277 000 st. Gl. grad Pariz; veliki gradovi: Marseille, Lyon, Toulouse, Nice, Bordeaux i dr. I i J dio planinski: Alpe (Mt Blanc, 4807 m), Jura, Vogezi, Pireneji, Središnji masiv. Na pretežito ravničarskom S i Z izolirana pobrđa i prostrane zavale (Pariška zavala, Akvitanski bazen). Klima umjereno kontinentalna sa znatnim maritimnim utjecajima. Gl. rijeke (Seine, Loire, Garonne, Rhône, Rajna) plovne su i povezane kanalima (o. 15 000 km plovnih putova). Šume (27% ukupne površine) pretežito listopadne. Na J sredozemni bor i crnika, na najvišim planinskim područjima četinjače. Stanovnici: Francuzi (76,9%), Nijemci (Alzašani), Bretonci, Flamanci, Talijani i Korzikanci, Baski, Katalonci. Razvijena je poljoprivreda (najbogatija u Z Europi): pšenica, ječam, zob, vinova loza (u proizvodnji grožđa i vina druga u svijetu), jabuke, kruške, krumpir, šećerna repa, lan. U stočarstvu prevladava uzgoj goveda. Ribarstvo. Ležišta željezne rude, boksita, uranove rude. Ugljenokopi; ležišta nafte i prirodnoga plina. Proizvodnja nuklearne energije. U industriji se ističu metalurgija (proizvodnja čelika, aluminija, bakra, olova, cinka) i kem. ind. (šesta na svijetu; tvornice sumporne i dušične kiseline, umjetnih gnojiva, plastičnih masa, sintetičkih vlakana, kozmetičkih proizvoda). Velike rafinerije nafte. Jaka ind. automobila (Renault, Citroën, Peugeot), zrakoplova, lokomotiva, strojeva, tekstila, prehr. proizvoda; brodogradnja. Turizam. Na 3000 km dugoj obali gl. su luke Marseille, Le Havre, Dunkerque, Nantes-Saint-Nazaire, Rouen, Bordeaux, Sète. – Do sred. 1. st. glavninu stanovništva na području današnje F. činila su keltska plemena. Nakon Cezarovih ratova (58–51. pr. Kr.) taj prostor dolazi pod vlast Rimljana koji od osvojenih zemalja formiraju provinciju Galiju. Od poč. 5. st. na područje F. upadaju germanska plemena (Vandali, Kvadi, Alani, Svevi i Burgundi), a 451. vojskovođa F. Aecije porazio je Hune na Katalaunskim poljima. Nakon propasti Rimskoga Carstva 476. ondje se naseljavaju Franci koji formiraju svoju državu pod dinastijom Merovinga (486–751). Ovu je naslijedila dinastija Karolinga (751–987). Za Karla I. Velikog (742–814) Franačko kraljevstvo bilo je na vrhuncu moći, a on sam primio je od pape Lava III. u Rimu 800. carsku krunu. Verdunskim ugovorom 843. Carstvo je podijeljeno tako da je područje Z od Rajne (Francia Occidentalis) pripalo Karlu I. Ćelavom. Njegove nasljednike na prijestolju franačkih vladara zamijenio je Hugo Capet (987–996), osnivač nove vladarske dinastije Capet (987–1328), čiji nasljednici do poč. 12. st. vladaju u sjeni moćnih velikaša. Nakon stupanja na prijestolje Filip II. August (1180–1223) vodi odlučniju politiku prema Plantagenêtima te engl. kralju Ivanu Bez Zemlje oduzima Normandiju, Bretanju, Anjou i Touraine. Za afirmaciju kraljevske vlasti značajna je vladavina Filipa IV. Lijepoga (1285–1314) koji je ušao u sukob s papom Bonifacijem VIII. (1294–1303). God. 1328. izumrla je izravna loza Kapetovića, pa je izborom Filipa VI. (1328–1350) na vlast došla dinastija Valois koja je vladala do 1589. Nova dinastija započela je svoju vladavinu uvlačenjem zemlje u dugi rat s Engleskom (Stogodišnji rat 1337–1453) i unutarnjim nemirima (pariški ustanak Étiennea Marcela 1356–58, seljački ustanak Jacquerie 1358. te ponovno ustanci u Parizu 1380. i 1382). Preokret u Stogodišnjem ratu nastupio je oslobođenjem Orleansa 1429 (→  Ivana Orleanska) i Englezi su konačno 1453. istjerani iz zemlje. Za vladavine Luja XI. (1461–1483) započinje ujedinjenje F. koje je konačno završeno pripojenjem Bretanje 1532. Širenje protestantizma dovodi do vjerskih ratova (1562–98). Nanteskim ediktom 1598. Henrik IV. (1589–1610) priznao je hugenotima slobodu vjeroispovijesti. Za Luja XIII. (1610–1643) i Luja XIV. (1643–1715) te njihovih ministara A. J. Richelieua i J. Mazarina F. postaje najjača apsolutistička monarhija u Europi. Merkantilističke mjere J. B. Colberta ekonomski su ojačale državu kojoj su ratovi (Tridesetogodišnji 1618–48, Rat za španjolsku baštinu 1701–13. i dr.) donijeli teritorijalna proširenja (Alsace, Franche-Comté, JZ Belgija i dr.) po cijenu financijske iscrpljenosti. Zahvaljujući tomu, Luj XVI. (1774–92) naslijedio je F. u teškoj financ., soc. i polit. krizi. Pokušaji da se iz toga stanja izađe nisu dali rezultata, pa su u svibnju 1789. sazvani Generalni staleži koji su se pod pritiskom Trećega staleža proglasili Narodnom ustavotvornom skupštinom, a 14. 7. 1789. pariški puk osvaja utvrdu i tamnicu Bastillu (čime počinje Francuska revolucija). Skupština ukida feudalni sustav i donosi Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina. Ustavom iz 1791. proglašena je građanska jednakost i ukinuta apsolutistička monarhija. Pristaše revolucije okupljaju se oko klubova jakobinaca, kordeljera i fejana. 1790-ih nositelji revolucionarne vlasti u F. često se mijenjaju, a to se ogleda kao razdoblje Zakonodavne skupštine (1791–92), Konventa (1792–93), jakobinske diktature (1793–94), Termidorskoga konventa (1794–95) i Direktorija (1795–99), kad je vlast bila podijeljena na zakonodavnu (Vijeće starijih i Vijeće pet stotina) i izvršnu (Direktorij od pet osoba). Kao žrtve nasilja stradavaju i najistaknutiji revolucionari (Robespierre, Marat, Mirabeau i dr.). Pri opsadi Toulona 1793. istaknuo se časnik Napoléon I. Bonaparte (1769–1821) koji na političku scenu stupa za vrijeme Direktorija. Drž. udarom 1799. postao je prvi konzul, a 1804. postaje car. Uspješno ratuje u Europi do pohoda na Rusiju 1812/13. Nakon Napoleonova sloma u F. je došlo do restauracije Burbonaca: Luj XVIII. (1814–24), Karlo X. (1824–30). U Srpanjskoj revoluciji 1830. s Lujem Filipom (1830–48) na vlast je došla dinastija Orléans. Louis Napoléon (od 1852. car Napoleon III.) obnavlja Carstvo koje propada 1870. s franc. porazom kraj Sedana u ratu s Pruskom. Nakon toga proglašena je Treća republika (1870–1940). 1890ih otpočinje franc. kolonijalna ekspanzija: Tunis, Kongo, Dahomej, Sudan, Gvineja, Indokina, Madagaskar, Niger, Sahara, a 1911. proglašen je protektorat nad Marokom. Tijekom I. svj. rata F. je na strani sila Antante. Mirovnim ugovorom iz Versaillesa 1919. vraćeni su joj Alsace i Lorraine koje je bila izgubila 1871; kao mandatna područja dodijeljeni su joj Sirija, I Togo i veći dio Kameruna. Nakon Hitlerova napada na Poljsku (1939) F. objavljuje rat Njemačkoj; nakon poraza 1940, maršal H. Ph. Pétain potpisuje kapitulaciju i osniva kvislinšku vladu u Vichyju. U F. se razvija Pokret otpora protiv njem. okupacijskih snaga podupiran pokretom »Slobodna Francuska« generala Ch. de Gaullea u Londonu, a od 1943. Franc. komitetom nar. oslobođenja u Alžiru. Potkraj 1944. F. je oslobođena. Od 1945. sudjeluje u okupaciji Njemačke i Austrije; jedna je od osnivača NATO-a (1949) i pokretača eur. ekon. integracije. Ratove protiv oslobodilačkih pokreta vodi u Indokini (1946–54) i Alžiru (1954–62). 1956. franc. vojska (i brit.) intervenira na području Sueskoga kanala. Ch. de Gaulle bio je predsj. 1958–69 (okončao je rat u Alžiru). 1968. masovni su studentski prosvjedi i zahtjevi za društv. reformama. 1969–74. predsj. je G. Pompidou, a 1974–81. V. Giscard d’Estaing. U 1960-im i 1970-im više je franc. voj. intervencija (u Čadu, Džibutiju, Gabonu, Mauretaniji, Srednjoafričkoj Republici, Tunisu, Zairu); od 1970ih izraženiji je separatizam na Korizici i u Novoj Kaledoniji. 1981–95. predsj. je F. Mitterrand. 1990-ih F. je angažirana u mirovnim operacijama na području bivše Jugoslavije, a vojno intervenira u Ruandi (1994) i Srednjoafričkoj Republici (1997). 2000-ih održana je voj. prisutnost u pojedinim afr. zemljama (Čad, Džibuti, Gabon, Obala Bjelokosti, Senegal) i u nekim prekomorskim posjedima. J. Chirac predsj. je 1995–2007. Polit. stabilnost 2005. narušavali su nasilni prosvjedi u više gradova. 2007–12. predsj. je bio N. Sarkozy, potom je predsj. François Hollande.