Dalmacija

Dalmacija, geografska i pov. regija u J Hrvatskoj, uz Jadransko more; o. 12 000 km², o. 860 000 st. Obuhvaća sve istočnojadranske otoke osim Kvarnerskih, uzak pojas priobalja i submediteransko zaleđe (Dalmatinska zagora) ograničeno na I visokim planinama (Velebit – Dinara – Kamešnica – Zavelin). Ovisno o gravitacijskom utjecaju gradova, dijeli se na sjevernu (područje o. Zadra i Šibenika), srednju (o. Splita) i južnu D. (o. Dubrovnika). Obala krševita i vrlo razvedena, s mnogobrojnim zaljevima (Šibenski, Kaštelanski, Stonski zaljev), otocima (Brač, Hvar, Korčula, Vis, Lastovo) i mnogobrojnim morskim kanalima (Zadarski, Splitski, Brački) koji odvajaju otoke od kopna. Reljef planinski s krškim oblicima (ponikve, uvale, špilje, ponori, polja u kršu); poznata su polja u kršu između planina Svilaje, Promine, Kozjaka, Mosora i Biokova: Kninsko, Sinjsko i Imotsko. Klima sredozemna s toplim i suhim ljetima, blagim i vlažnim zimama; vjetrovi: bura, jugo i maestral. Rijeke Cetina, Krka i Zrmanja imaju duboke i strme doline; ima i ponornica, a uz obalu vrulja. Veća jezera Vransko kraj Biograda, Prokljansko. Vegetacija mediteranska (masline, vinova loza, agrumi, badem, smokva); prevladava kamenjar i makija, veća flišna zona u Ravnim kotarima. Nalazišta boksita, cementnoga lapora, sadre, prirodnoga plina; morska sol. Najveći gradovi: Split, Zadar, Šibenik, Dubrovnik. Brodogradnja (Split, Korčula i dr.). Najveće luke: Split, Ploče, Zadar, Šibenik. Gl. prometnice: autocesta Zagreb–Split (→  Dalmatina) i Jadranska magistrala. Zbog prirodnih ljepota, kult.-pov. i arhitektonske spomeničke baštine razvijen turizam (os. ljetni, kupališni); ugostiteljstvo. – Ime D. (Dalmatia) javlja se od 1. st. pr. Kr. kao naziv za područje nastanjeno plemenom Delmata (Dalmata) i njemu srodnih ilir. plemena. Za rim. vladavine u sastavu provincije Ilirik, od 10. god. samostalna provincija, a od 395. u sastavu Zapadnoga Rimskoga Carstva. U 5. st. pod vlašću Bizanta (437–454), Marcelina i Julija Nepota (454–480), italskoga vladara Odoakra (481–493), Istočnih Gota (493–535) i ponovno Bizanta, koji je potkraj 6. st. administrativno priključuje Ravenskom egzarhatu, a 751. osniva temu D. sa sjedištem u Zadru. U 7. st. kontinetalne dijelove D. osvajaju avarskoslav. plemena, koja potkraj 8. st. uspostavljaju samostalne kneževine, u S dijelu kneževinu Hrvatsku, a u J neretvansku, zahumsku, travunijsku i dukljansku oblast. 812. Franačka se, nakon rata s Bizantom, odrekla pretenzija na D., koja od tada obuhvaća priobalne gradove i neke otoke. Hrv. vladari nastoje D. priključiti svojoj državi. Poč. 10. st. Bizant prepušta upravu nad D. hrv. vladaru Tomislavu, a od vremena Stjepana Držislava hrv. vladari nose i titulu kralja D. Od 12. do 14. st. za premoć nad D. bore se hrv.ug. kraljevi i Mlečani, koji su se Zadarskim mirom 1358. odrekli D., a opet su njome zavladali 1409–20. Do sred. 16. st. mlet.-osman. granice u D. vrlo su promjenljive; s Kandijskim ratom 1645–69. započela je mlet. protuofenziva, Karlovačkim mirom 1699. i Požarevačkim mirom 1718. znatno su proširene granice D. u zaleđu. Mirom u Campoformiju 17. 10. 1797. D. je pripala Austriji, a Požunskim mirom 1805. Francuskoj; do 1809. podložna je tal. potkralju u Milanu te providuru u Zadru, a 1809–13. uključena administrativno u franc. Ilirske provincije. Odlukom Bečkoga kongresa 1815. postaje austr. »krunskom zemljom« Kraljevinom Dalmacijom. Zahtjevi da se ujedini sa S hrv. krajevima prerasli su 1848, a napose od 1860, u polit. borbu što ju je stranka narodnjaka-aneksionista (M. Klaić, N. Nodilo i M. Pavlinović) vodila protiv italofilske struje dalm. autonomista (»autonomaša«) A. Bajamontija i napokon pobijedila na izborima za Dalmatinski sabor 1870; međutim, austr. su vlasti i dalje sprečavale ujedinjenje s Hrvatskom. Tek je slom Austrije 1918. dokrajčio tu odvojenost, ali je Italija Rapallskim ugovorom 1920. uspjela ozakoniti svoju okupaciju Zadra te otoka Lastova i Palagruže. Nakon napada na Jugoslaviju u travnju 1941. Italija je okupirala D. te velik njezin dio, u dogovoru s režimom NDH, anektirala (1941–43). Nakon kapitulacije Italije dijelove D. okupirali su 1943. Nijemci, koje je 1944. porazila Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Na temelju odluka ZAVNOH-a (1943) provedeno je sjedinjenje s maticom Hrvatskom. Mirovnim ugovorom 1947. Zadar, Lastovo i Palagruža i formalno su vraćeni Hrvatskoj. U Domovinskom ratu poč. 1990ih pojedina su područja bila izložena napadima srp. snaga (granatiranje Zadra, Šibenika, Dubrovnika i dr.); okupirani dijelovi oslobođeni su u akcijama HVa 1992–93. i 1995.