Bosna i Hercegovina

Bosna i Hercegovina (akr. BiH), država u JI Europi; 51 129 km², 3 907 000 st. Gl. grad Sarajevo. Ostali veći gradovi: Banja Luka, Tuzla, Zenica, Mostar. Sastoji se od većega bosanskog i manjega hercegovačkog dijela; granica: planine Vran–Raduša–Vranica–Bjelašnica–Treskavica–Maglić. Od S prema J pružaju se: peripanonska Bosna, brežuljkasto-nizinski kraj duž desne obale Save; središnja planinsko- (Bjelašnica, Trebević, Jahorina, Ozren) -kotlinska (sarajevsko-zenička, travnička, fojnička, kreševska kotlina) Bosna; bosansko-hercegovački visoki krš – područje bȉla i polja (Livanjsko, Glamočko, Duvanjsko) i niska Hercegovina, vapnenačko područje na JI zemlje. Klima je kontinentalna, na J mediteranska. Rijeke: na S Sava s pritocima: Una, Vrbas, Bosna, Drina, a na J Neretva i Trebišnjica. Jezera: Buško, Bilećko, Modračko, Jablaničko. Uzgajaju se žitarice, krumpir, duhan; voćarstvo: šljive, jabuke. Govedarstvo, ovčarstvo, svinjogojstvo. Šumarstvo (45% površine pod šumom). Rudarstvo. Gospodarstvo uništeno u ratu (1992–95). Gl. pristaništa (na Savi): Brčko, Bosanski Brod. Zračne luke: Sarajevo, Mostar, Tuzla. – Naseljena od paleolitika, a najstarija naselja pripadaju kulturi moustériena. Od poč. 1. tisućljeća pr. Kr. ondje žive ilir. plemena Mezeji, Oserijati, Breuci, Japodi, Desidijati, Delmati, Autarijati, Daorsi. U 4. st. pr. Kr. prodiru keltska plemena. 229–168. pr. Kr. Iliri vode dugotrajne ratove protiv rim. legija. Istom nakon sloma Batonova ustanka (6–9. god.) Rimljani su ovladali područjem BiH, koje ulazi u sastav rim. provincije Dalmacije. Podjelom Carstva 395. teritorij BiH pripao je Z dijelu. Od 476. ovim prostorima prolaze mnogi germ. narodi (pod vlašću Istočnih Gota 489 – o. 540), a od tada počinju prodirati Avari i Slaveni, koji se poč. 7. st. trajnije naseljavaju. U rat protiv avarske države Franci su uvukli i Hrvate koji su, svladavši Avare, zaposjeli njihovu zemlju. Sred. 10. st. prvi se put spominje B. kao mala oblast. Pojedina područja kasnijega bos.herc. teritorija razvijaju se do 12. st. duže ili kraće vrijeme u sastavu susjedne hrvatske, odn. srp. države. Od sred. 12. st. B. ima svoje vladare s titulom bana (Borić, Kulin). U tijeku 13. st. bos. vladari (Ninoslav i Prijezda) odolijevaju nastojanjima Ugarske da Bosnu pridruži zemljama krune sv. Stjepana. Polit. ambicije ugarskog dvora u 13. st. najčešće su skrivane i opravdavane borbom protiv krivovjerja o kojemu izvori govore od vremena bana Kulina (1180–1203). Premještanjem biskupskoga sjedišta iz B. u Đakovo (sred. 13. st.) ostavljen je prostor krstjanima, optuživanima za krivovjerje, da do kraja 13. st. izgrade samostalnu sljedbu s vlastitom hijerarhijom, poznatu kao Crkva bosanska. Krajem 13. i poč. 14. st. veći dio B. je pod gospodstvom bribirskih knezova, dok je manjim vladao srp. raskralj Stefan Dragutin. Poč. dvadesetih god. 14. st. počinje snaženje i teritorijalno širenje B. pod vlašću bana Stjepana II. Kotromanića, čija se država prostirala »od Save do mora i od Cetine do Drine«. Za njegova nasljednika bana Tvrtka nastavljeno je jačanje B. i njezino teritorijalno širenje, os. na račun susjednih srp. velikaša. 1377. B. je postala kraljevstvom, a ban Tvrtko njezinim prvim kraljem. Nakon njegove smrti (1391) B. je zahvatio proces osamostaljivanja najistaknutijih velikaša i dugotrajnih unutrašnjih sukoba iz kojih je zemlja izašla podijeljena na oblasti Hrvatinića, Radinovića-Pavlovića i Hranića-Kosača te na zemlje pod kraljevom vlašću. Ta podijeljenost olakšala je osman. prodore; 1463. Osmanlije su zauzeli veći dio bos. države. Od S krajeva hrv.ug. kralj formira dva zaštitna područja (Jajačka i Srebrenička banovina) koja su trebala štititi susjedne hrv. zemlje od osman. napada. Padom Hercegovine 1482, Jajačke banovine 1527. i Bihaća 1592, Osmanlije su ovladali područjem BiH i organizirali svoju upravu. 1580. osnovali su Bosanski pašaluk kojemu je jezgru tvorio teritorij srednjovj. bos. države. U tom razdoblju nastaju krupne etničke promjene jer, osim što je stradavalo, domaće stanovništvo bježi u sigurnije hrv. krajeve. Otpočinje proces islamizacije, koji os. snažno zahvaća zatečeno stanovništvo u tijeku druge pol. 15. st. i u 16. st., bez obzira na njegovu vjersku pripadnost. Slabljenjem Osmanskoga Carstva tijekom 17. i 18. st. BiH potresaju nemiri, a u prvoj pol. 19. st. jačaju zahtjevi za reformama Carstva, što je praćeno ustancima (Husein-kapetana Gradaščevića) i bunama, koje je Porta krvavo gušila (Omer-paša Latas). Na Berlinskom kongresu 1878. Austro-Ugarska je dobila mandat da okupira BiH, a 1908. ju je anektirala. Od tada raste srp.-hrv. antagonizam. Srp. nacionalisti u »Mladoj Bosni« ubijaju austr. nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. 6. 1914. Kriza izazvana time prerasta u I. svj. rat (1914–18). Slomom AustroUgarske 1918. BiH ulazi u sastav Kraljevine SHS, što je omogućilo nesmetanije djelovanje srp. politike. Sporazumom Cvetković-Maček 1939. i osnivanjem banovina, podijeljen je teritorij BiH (→  Banovina Hrvatska). U toku II. svj. rata (1941–45) u BiH, tada u sastavu NDH, stradale su desetine tisuća Muslimana, Hrvata i Srba. Nakon rata BiH postaje federalna jedinica nove Jugoslavije, pod komun. vlašću, a njezino stanovništvo islamske vjeroispovijesti postupno dobiva sva prava naroda i konstituira muslimansku naciju. S raspadom Jugoslavije, prevlast u BiH ostvaruju nacionalne stranke: na prvim slobodnim izborima potkraj 1990. Muslimani, tj. Bošnjaci, uglavnom se priklanjaju Stranci demokratske akcije (SDA), Hrvati Hrvatskoj demokratskoj zajednici BiH (HDZ BiH), a Srbi Srpskoj demokratskoj stranci (SDS). Te stranke prevladavaju u Skupštini BiH i u drž. predsjedništvu, kojem predsj. postaje Alija Izetbegović (lider SDA). Bošnjačkim i hrv. nastojanjima za drž. samostalnošću BiH (Memorandum o suverenitetu, 12. 10. 1991) protivilo se vodstvo SDS-a (Radovan Karadžić i dr.), koje je tijekom 1991. poticalo stvaranje Srpskih autonomnih oblasti unutar BiH. Vodstvo SDS-a bojkotiralo je rad drž. tijela, te je (21. 12. 1991) proglasilo Srpsku Republiku BiH (od 12. 8. 1992. Republika Srpska). Uz podršku Hrvatske, voj.-polit. se organizirala hrv. strana u BiH (predvođena Matom Bobanom), proglašenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne (18. 11. 1991; od 28. 8. 1993. Hrvatska Republika Herceg Bosna). Na međunar. priznanje BiH (7. 4. 1992) srp. strana odgovorila je ratom (uz pomoć Srbije i Crne Gore) i do kraja 1992. zauzima oko 70% drž. teritorija (etnički sastav 1991: Bošnjaci 43,5%, Srbi 31,2%, Hrvati 17,4%). Srp. snagama suprotstavlja se Hrvatsko vijeće obrane (HVO; osn. 8. 4. 1992), a potom i uglavnom bošnjačka Armija BiH (osn. 4. 7. 1992). Slijedilo je više bezuspješnih međunar. inicijativa za okončanjem rata, a 1993–94. trajao je i hrv.boš. sukob. Prestaje s posredovanjem SAD-a i uspostavljanjem hrv.-boš. suradnje, koja je 1995. rezultirala voj. uspjesima i okončanjem rata (→  Daytonski sporazum). Potom su unutar BiH stvorena dva entiteta: Federacija BiH (51% teritorija) i Republika Srpska (49% teritorija) te je uveden međunar. polit. (OESS, UN i dr.) i sigurnosni (NATO) nadzor radi održanja mira. Procjenjuje se da je tijekom rata u BiH (1992–95) bilo više od 100 000 poginulih i oko 2,7 mil. prognanih i pogođenih ratnim nasiljem.