balada

balada (provansalski). ① U srednjovj. romanskoj poeziji, pjesma čvrsta (ustaljena) oblika pjevana uz ples; u drugoj pol. 18. st. posebna knjiž. lirskonarativna vrsta srodna romanci i legendi. ② U sr. vijeku najprije jednoglasna strofna pjesma s pripjevom, formalno učvršćena i dotjerana u lirici truvera i trubadura; sklada se u 14–15. st. i višeglasno (G. de Machault, autor tekstova i glazbe; F. Landino). Od kraja 18. st. stihovi novonastale pjesničke b. postaju tekstovna osnova glazbene b., u romantizmu javlja se najčešće u obliku solo pjesme za glas i glasovir (F. Schubert, K. Loewe, J. Brahms), zborske b. (R. Schumann) ili glasovirske b. (F. Chopin).