revolucije 1848–49.

revolucije 1848–49, niz revolucija u eur. zemljama vođene idejama liberalnoga građanstva programski orijentiranih prema uvođenju demokr. oblika vlasti, parlamentarizma i rušenju apsolutne, konzervativne vlasti; nazivane i proljeće naroda. Nositelji revolucija bili su nezadovoljnici iz svih društ. slojeva, a bile su pokrenute zbog različitih uzroka: financ. krize i bankrota uzrokovanih gosp. krizom, nezadovoljstva pojedinim vladama u kriznim situacijama te zbog zahtjeva za polit. reformom. U Francuskoj je revolucija bila ustanak sitne buržoazije, seljaštva i proletarijata protiv krupne buržoazije. U Češkoj, Ugarskoj, Italiji i Poljskoj pobuna građanstva protiv režima starih monarhija bila je povezana s težnjom za nac. jedinstvom i oslobođenjem od njem. vlasti. U Austriji i Njemačkoj građanstvo se borilo za udio u drž. vlasti, premda je u Njemačkoj, kao i u Italiji, konačni cilj bio konstituiranje nac. države. No, zbog nacionalno--polit. i soc. sukoba sve su doživjele neuspjeh. U Hrvatskoj se revolucijom htjelo postići ujedinjenje svih hrv. zemalja i pol. samostalnost (→ Zahtijevanja naroda) te je 19. 4. 1848. ban J. Jelačić prekinuo realnu uniju s Mađarskom, što je 5. 6. potvrdio Hrvatski sabor; 7. 9. objavljen je rat Mađarskoj, a potom je Međimurje pripojeno Hrvatskoj te je ujedinjen veliki dio hrv. zemalja (J. Jelačić imenovan guvernerom Rijeke i Dalmacije). Oktroirani ustav od 4. 3. 1849, u Hrvatskoj proglašen 6. 9, značio je kraj hrv. revolucionarnoga pokreta.