redovništvo

redovništvo, oblik vjerničkoga života posvećena Bogu, poznat u gotovo svim velikim svj. religijama (rano židovstvo, kršćanstvo, islam, hinduizam, jinizam, budizam); redovnici žive po posebnim pravilima (regulama), ugl. propisanima od osnivača redova. Kršćansko r. razvija se 3–6. st. u Egiptu, Siriji i Palestini, potom se širi na cijeli helenistički svijet, a onda i cijelu S Afriku i Europu. Uspon r. počinje s pojavom Benedikta Nursijskoga, osnivača benediktinaca. Za križarskih ratova osnivaju se tzv. viteški redovi (ivanovci, templari). U doba dogmatskih previranja u Zapadnoj crkvi (13. st.) i pojave heretičkih katara, albigenza, patarena nastaju tzv. prosjački redovi: franjevci, dominikanci, pustinjaci sv. Augustina. Iz tih su redova potekli najznamenitiji duhovi sr. vijeka. Nakon Tridentskoga koncila osnovan je, s protureformacijskim ciljevima, isusovački red. Od 16. st. niču različite, vrlo vitalne redovničke kongregacije (sulpicijanci, uršulinke, vinkovke, salezijanci). R. je i danas gl. oslonac Kat. crkve (škole, misijske djelatnosti). Po crkv. pravu redovnici su ugl. izuzeti od biskupskih vlasti i podložni su izravno papi.