rečenica

rečenica, LINGV najmanja jednočlana ili višečlana jedinica s pomoću koje se izričito mogu izraziti misli, sudovi, osjećaji i dr.; može biti potpuno dorečena ili eliptična; to je jedinica (izreka) koja je potpuna i neovisna u pogledu sadržaja, gramatičke strukture i intonacije; ona može izricati sud (konstataciju), vjerovanje, ocjenu (vrednovanje), htijenje (zapovijed, zahtjev), želju, čuvstvo (zanos, čuđenje, bijes itd.) ili pak neku moguću izjavu poricati, stavljati u sumnju, izložiti kao moguću, fiktivnu ili upitnu. Gramatika razlikuje jednostavne (proste) r., koje imaju samo osnovne dijelove (ugl. subjekt i predikat, kadšto objekt i priložne oznake) i složene, u kojima je više predikata spojeno u veću cjelinu; složene r. mogu biti nezavisne (sastavne, rastavne, suprotne, izuzetne, zaključne, objasnidbene) i zavisne (po mjestu uvrštavanja dijele se na: predikatne, subjektne, objektne, priložne i atributne r., a po sadržaju uvrštavanja na: odnosne, mjesne, načinske, vremenske, uzročne, namjerne, posljedične, pogodbene, dopusne, izrične, zavisno upitne i zavisno zahtjevne r.)