kršćanstvo

kršćanstvo, monoteistička svj. religija, zasnovana na vjeri u Isusa Krista. Oblikovalo se unutar žid.-kršć. zajednica (1. st.), a preko Kristovih apostola i učenika ubrzo se raširilo po Rim. Carstvu te potom, za seobe naroda (4–8. st.), po gotovo čitavu tada poznatom svijetu (poslije se k. širi misijama i os. osvajačkim ratovima). Brzo širenje nove vjere prouzrokovalo je progone kršćana od rim. vlasti, koji su potrajali do Milanskoga edikta 313. Ediktom cara Teodozija k. je 380. postalo drž. vjerom. – Zajedničko je svim kršćanima što priznaju božansku narav Isusovu i svetost Biblije, pripadnost zajednici vjernika (Crkvi), štovanje i poštivanje zapovijedi da se ljubi Boga i bližnjega. Žid. vjerovanju u svevišnjost, onosvjetskost i nepristupačnost Boga k. je dodalo vjerovanje u Trojstvo. Nastavljajući se na Stari zavjet, Novi zavjet donosi tekstove o Isusovu životu i nauku te o spasenjskom značenju njegova dolaska, njegove smrti na križu i njegova ponovnoga dolaska na sudnji dan. Temeljnim prvotnim elementima kasnija je teologija na prvim koncilima dodala druge istine vjere, koje se ponajprije tiču odnosa između Isusa Krista, Oca i Duha Svetoga (Trojstvo) te odnosa između ljudske i božanske naravi Kristove osobe, a to je sažeto u Vjerovanju (Credo). U njemu se ispovijeda vjera u Boga, Oca i stvoritelja čovjeka i svijeta, u njegova sina Isusa Krista (koji je čovjeka iskupio svojim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem, a koji je sudac što će doći na kraju svijeta) te u Duha Svetoga. Kršć. se naučavanje oblikovalo u dugotrajnim dogmatskim borbama. Izgradnja i artikuliranje složenije teologije (u odnosu na prvotne elemente) stvorile su uvjete za nastanak manjina unutar kršćanstva koje jesu ili nisu prihvaćale nove kanonske istine vjere. 1054. došlo je do konačnoga raskola između Zapadne (Rimokatoličke) i Istočne crkve. Neke su sljedbe (albigenzi, katari i dr.) bile progonjene kao heretičke i iskorijenjene, no druge su se održale zbog potpore puka i polit. struktura. Tako se srednjovj. jedinstvo Zapadne crkve raspalo u reformaciji u 16. st., što je dovelo do nastanka različitih evangeličkih crkava. Temeljne skupine danas su: Katolička crkva, pravoslavne crkve, protestantske crkve, monofizitske crkve te Nestorijanska crkva. Približavanju različitih kršć. crkava teže ekumenski pokreti.