balkanski jezici

balkanski jezici, jezici naroda koji su živjeli ili žive na Balkanu. Po nekim lingvistima, predindoeur. Balkan bio je dio velikoga jedinstvenog europskomaloaz. jezičnog prostora. Stari indoeur. jezici (trački, dački, ilir. jezični sklop, ant. makedonski) ostavili su, za razliku od grčkoga, vrlo oskudne tragove i spomenike. Osim turskoga, glavni su noviji b. j. indoeuropski: makedonski, bugarski, srpski, hrvatski, slovenski, bosanski, crnogorski; rumunjski; albanski; grčki; jezici manjih nekompaktnih skupina različita su podrijetla (čerkeški, židovskošpanjolski i dr.). Ističe se nekoliko slojeva utjecaja: balkanski latinski i romanski, bizantski grčki, turski i slavenski (uključujući i staroslavenski); stoga su u njima rašireni romanizmi, grecizmi, turcizmi i slavizmi. Iako su genetski različita podrijetla, b. j. pokazuju visok stupanj podudarnosti u ustrojstvu gramatike (os. oni koji su se dugotrajno zajedno razvijali pod kulturnim biz. i tur. utjecajem: albanski, rumunjski, bugarski, makedonski, južnosrp. dijalekti, grčki) i tvore tzv. balkanski jezični savez. Glavne su njegove značajke: 1. zamjena infinitiva zavisnom rečenicom (konstrukcija »da s prezentom«); 2. tvorba futura pomoćnim glagolom koji znači »htjeti«; 3. anticipacija ili pak ponavljanje (direktnoga i indirektnoga) objekta s pomoću nenaglašenog oblika lične zamjenice (u akuzativu ili u dativu); 4. postponirani član u većini jezika; mnogobrojne su podudarnosti u frazeologiji i u semantici riječi.