Zagrebačka nadbiskupija i metropolija

Zagrebačka nadbiskupija i metropolija, kat. nadbiskupija sa sjedištem u Zagrebu. Osnutak biskupije pripisuje se ug. kralju Ladislavu I. Arpadoviću i datira 1085–95, u hrv. historiografiji najčešće o. 1094. Razlozi za njezino osnivanje bili su vjerske i polit. naravi. Za prvoga biskupa kralj Ladislav I. postavio je stranca, Čeha ili Slovaka, imenom Duh. U teritorijalnom pogledu obuhvaćala je područje stare Sisačke biskupije, a granice je tijekom stoljeća više puta mijenjala. U 14. st. prostirala se do Drave na S, Sutle i Bregane te Metlike i Črnomelja na Z, od Bosiljeva do Cetingrada na J, na području SZ Bosne od ušća Sane te Bosanskoga Petrovca i Glaža na I, skretala potom prema Savi, a od Stare Gradiške Sloboštinom na Psunj i Papuk i odatle preko Slatinskoga Drenovca na Dravu. Današnje granice dobila je krajem 18. st. Drži se vjerojatnim da je u poč. bila podložna ostrogonskomu nadbiskupu, a 1200–1852. metropoliji u Kalocsi. Za biskupa Stjepana II. (o. 1227–47) bilo je pokušaja da se metropolija iz Splita premjesti u Zagreb, a Zagrebačka biskupija uzdigne u rang nadbiskupije. Nakon neuspjela pokušaja biskupa Aleksandra Ignacija Mikulića (1688–94), biskup J. Haulik (1837–69) isposlovao je da Zagrebačka biskupija postane nadbiskupijom i metropolijom 1852, a on prvim nadbiskupom (1853). Tada je uspostavljena hijerarhijska samostalnost nove Hrv.-slavonske crkv. pokrajine kojoj su pripadala područja Đakovačke, Senjsko-modruške (do 1969) i Križevačke biskupije. Na području nadbiskupije 1997. utemeljene su Požeška i Varaždinska biskupija. Utemeljenjem Đakovačko-osječke nadbiskupije 2008. Hrv.-slavonska crkvena pokrajina mijenja ime u Zagrebačka crkv. pokrajina, sa sufraganskim biskupijama Varaždinskom i Križevačkom, a od 2009. i Sisačkom i Bjelovarsko-križevačkom.